U Kini su zvona poznavali već dvije tisuće godina prije Krista, a u kršćanskoj predaji ne nalazimo potvrdu o upotrebi zvona sve do 6. stoljeća. Počelo se zvoniti da se vjernici podsjete na liturgijske obrede. Često su misionari zvonima najavljivali svoje propovijedi, a kod monaha se zvono rabilo za buđenje i poziv na jutarnju molitvu. Ubrzo se zvono počelo rabiti kad se išlo teško bolesnom redovniku na samrti, a ta praksa se proširila i na ostale vjernike. Zvonom se pozivalo na molitvu za bolesnika, a kada bi umro, posebnim otužnim udaranjem zvona najavila se smrt i upućivao poziv da se moli za upravo preminulog vjernika. Tako je ostalo u mnogim manjim mjestima do danas. Zvona su pripomogla da se što brže razglasi smrt jedne osobe. U keltskoj religioznoj tradiciji, na britanskim otocima, zvona su se s posebnim poštovanjem cijenila, a nakon smrti njihovih vlasnika počela su se čak častiti i kao relikvije.

Od 8. stoljeća zvona se smatraju nenadomjestivim rekvizitom svake crkve i kapele. Počeli su se podizati zvonici, kako bi zvona još jače došla do izražaja, da bi što dalje dopro njihov zvuk. Čak su uvedeni i posebni blagoslovi zvonika. U srednjem vijeku zvona triput dnevno pozivaju na molitvu Marijina pozdrava, molitvene prakse koja se najprije razvila uz večernju najavu zabrane kretanja, čime se onemogućavalo ili bar otežavalo djelovanje lopova. Usporedno s ovom ulogom zvona u srednjem vijeku, počela se širiti praksa da zvona najavljuju posebno vesele trenutke, kao npr. svečanost crkvenoga goda, kada se posebnim načinom zvonjenja "slavilo" i tako se pripremala proslava. To je toliko bilo uvriježeno u nekim krajevima da su se počeli natjecati za to osposobljeni "kampanjoni", kako se nazivaju u nekim našim južnim krajevima.

Što se pak tiče upotrebe zvona u crkvi, čini se da najprije dolazi do izražaja pri podizanju u misi, kada se već u 13. stoljeću želi naglasiti čin pretvorbe, a vjernicima pokazuju upravo posvećene prilike kruha i vina u hostiji i kaležu. U početku se služilo većim zvonom u crkvi, kakvo se nalazi pri ulazu u sakristiju, ali se ubrzo počelo služiti manjim, praktičnijim zvoncem, s posebno nježnim zvukom. Tu je nastao običaj da ministranti zvone tijekom mise, a osim kod podizanja prakticiralo se još i kod uvođenja u pričest. Potom se zvonilo i kod održavanja euharistijskih blagoslova, kad je svećenik svečano dijelio blagoslov s Presvetim, izloženom u pokaznici (monstranci) ili pohranjenom u čestičnjaku (ciboriju). A bilo je u crkvenom kalendaru dana kada se zabranjivala uporaba zvona, kao npr. u dane vazmenog trodnevlja, pa se umjesto zvonca upotrebljava drvena čegrtaljka. U posljednje vrijeme kao da opada ova praksa zvonjenja i kod mise i kod blagoslova.