Prilike koje danas okružuju čovjeka gotovo da se ne mogu analizirati bez riječi "politika". Politika se može definirati kao umijeće vladanja državom, nacijom, gradom, iako suvremene jezične tvorevine poznaju i izraze poput "politika firme", "politika stranke", "uređivačka politika" ili npr. "politika Crkve"... U krajnjem slučaju tu je i politika svakog pojedinca. Svi imamo svoje stranačke opcije ili bar vizije i želje tih opcija. Potreba za time proizlazi iz činjenice da je teško sjediti prekriženih ruku i gledati kako drugi okreću kuglu zemaljsku, ostavljajući našu polutku u vječnom mraku.

Međutim, novac, čast i vlast su odavno zaboravili našu adresu i sve što preostaje je vječito gunđanje, deranje dnevnih novina, učestale svađe s TV-prijemnikom, bacanje radija kroz prozor i slično. Vjerujem da se u tome potpuno razumijemo i da vam grafit: "Političari, predajte se!" nije nešto posebno otvorio oči, ali vas je zasigurno privukao da pročitate ovaj članak. Vjerojatno ste očekivali moju verziju priče o GMO hrani, ili odgovor na pitanje gdje je Gotovina, ili biste htjeli znati zašto se srednjoškolcima treba zabraniti gledanje "Nijemog krika". Nije mi namjera o tome pisati, jer se eto ne smatram dovoljno kompetentnim političarom, ali ću vam zato ispričati što mislim o onima koji se smatraju kompetentnima.

Prije svega naši političari nemaju vremena za ovakvu literaturu koja obrađuje teme o Bogu, vjeri, moralu, temeljnim ljudskim vrijednostima... pa ovaj članak nema puno smisla za njih, ali si bar mogu (a možda i vama) olakšati dušu bez straha da ću nekome stati na žulj.

Činjenica je da velika većina ljudi ne voli političare. Ne zbog toga što su loši političari, već jednostavno zbog toga što se uopće bave politikom. Gotovo automatski smatramo da im životni cilj nije ni približno sličan onom našem. Oni vode neku svoju bitku bez kraja, sa svojim "unutarnjim demonima", svojim kontradiktornim izjavama, "stresnim prizorima" i nemogućim misijama. Izgledaju nam poput plutača na uzburkanom moru. Doslovno se potapaju, ali ih neka unutarnja sila stalno diže na površinu. Mnogi su već dobili i sijede vlasi i različite živčane (a možda i neke druge) bolesti, koje mogu biti uzrokovane ili viškom novca u džepu ili manjkom novca u proračunu, a nekad i jednim i drugim. Ostali problemi im nisu tako važni!

Većina se ljudi ne želi upustiti u politiku, jer se jednostavno ne smatra sposobnim igrati tako prljavu igru. Nije lako lagati u lice, pravdati se jeftinim opravdanjima, i uz sve to se zabavljati primitivnim dosjetkama na račun svojih suparnika. Bezobrazluk političara dosegnuo je tu razinu da sami sebi uskaču u usta te nemali broj puta opovrgavaju vlastite izjave, premda im se istina nedvojbeno dokaže. Vjerujte mi - treba za to imati petlju!

Dragi naši političari, dokle ćete ovako?! Nije li već lagano došlo i vrijeme za predaju? Narod vas čita kao otvorenu knjigu, a vi mislite da ste vrlo visokoumni. Vi ste prozirna tajna koju svi znamo! Nama to smeta, ali smo isto tako već po malo navikli na vas, pa vam zato dajemo svoje glasove, slušamo i čitamo vaše intervjue i kao da po malo živimo za vas, umjesto da vi živite za nas! Vjerojatno nam se i smijete kad vas kamere ne snimaju, ali ste u velikoj zabludi ako vjerujete da mi izlazimo na izbore zato da bismo dobili vašu zahvalu za iskazano povjerenje. Gadno se varate! Nama ste vi potpuno nevažni! Nama je samo zanimljiva ta cjelokupna izborna parada u kojoj i mi dobijemo svoj trenutak glume i slave: pokazivanje osobne iskaznice, zaokruživanje brojke ispred naziva, i konačno ubacivanje listića u kutiju. Vidite, nas to npr. veseli, a ovo što gledamo u Dnevniku nas ni malo ne veseli, nego nas naprotiv - ljuti.

Trebali biste to znati! Trebali biste to zamijetiti! Mi se uistinu pitamo kako to da ne vidite oči uprte u vašu prizemnu nagost. Mi se pitamo, ali ne nalazimo odgovore te se na kraju odlučujemo za jednu od dvije moguće opcije: gasimo televizor ili ga uopće ne palimo. Zvuči kukavički, ali je vrlo praktično. Klin se ne može baš uvijek izbiti klinom. Jednostavno moramo naučiti živjeti za kratkotrajne trenutke slave, dok ostatak vremena provodimo jecajući pred raspelom.

Raspelo, koje je mnogima od vas strano, ne rješava naše materijalne probleme, niti smjenjuje ministre, ali nas bar ne ljuti, već naprotiv smiruje. Možda vam izgledamo čudno, ali to je zato što čekamo Onoga koji je jači i mudriji od vas! To je naša mudrost, a vaša osuda... "Čekati, čekati, u sjeni križa, strpljivo čekati. Čekati Boga u sjeni križa, kao Magdalena. Konačna mudrost je u čekanju podno križa!"