Uskrs-Pasha je središte liturgijske godine. To je središte kojemu sve teži, ishodište odakle sve dolazi. U svojoj složenosti kršćansko je bogoslužje neprestano slavlje Pashe. To je sunce koje se diže na zemlji i koje ne pozna zalaza. Svaka misa je uprisutnjenje Pashe u vremenu i prostoru. Svaki dan liturgijske godine, u svakom trenutku, od istoka sunca do zalaza, Crkva čini, obnavlja, uprisutnjuje Pashu koju je Gospodin htio s nama blagovati: "Svom sam dušom čeznuo ovu Pashu blagovati s vama prije svoje muke. Jer kažem vam, neću je više blagovati, dok se ona ne završi u Kraljevstvu Božjem." (Lk 22, 15 s.) I tu Pashu Gospodin nastavlja u svojoj Crkvi nakon uskrsnuća, kad je ostvareno kraljevstvo Božje. I Crkva ponavlja: "Doista, uskrsnu Gospodin!" (Lk 24, 34) te željno čeka dovršenje Kraljevstva koje je Kristovim uskrsnućem već ostvareno: "Dođi, Gospodine Isuse!" (Otk 22, 20)

Kršćanstvo nije neki nauk, neka filozofija, pa niti neka teologija, ono je događaj, djelo, i to ne događaj prošlosti, nego događaj koji prošlost uprisutnjuje i otvara se slavnoj budućnosti. U tome je otajstvo vjere. Pasha koja je već ostvarena, ona se uprisutnjuje u euharistijskom slavlju i donosi svoje plodove. Ona nas uči mrijeti s Kristom i s njime uskrsnuti. I ne uči nas samo to, nego to i milosno ostvaruje u našem životu, kroz euharistijsko slavlje.

Umrijeti s Kristom i s njime uskrsnuti, otajstvo je posljednjih vremena, a to su ova naša. Pasha stoga nije neki spomen prošlog događaja, ona je uprisutnjeni Križ i uskrsli Gospodin. Ali sada nije samo Krist Raspeti i Uskrsli, nego i Glava Tijela što je Crkva.

Znakove Pashe: križ, prazni grob, apostolski navještaj uskrsnuća, mogu vidjeti i oni koji ne vjeruju. Ali Pashu, otajstvo Kristove smrti i uskrsnuća, vide samo oni koji vjeruju.

Kako se očituje Gospodinova Pasha u našem životu? Najprije je u tome, da kršćanin ispuni u sebi ono što nedostaje muci Kristovoj. "Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu." (Kol 1, 24) Tako apostol Pavao dovikuje Kološanima, ali i nama.

Kao Pavao i mi moramo prihvatiti križ Kristov. Mi smo uvijek kod zaziva: "Oče! Otkloni ovu čašu od mene!" Kad ćemo moći reći: "Ne moja volja, nego tvoja neka bude!" (Lk 22, 47) A samo nas to uvodi u "dan koji učini Gospodin", u istinsko slavlje Pashe. Tko odbija križ, ne nalazi i ne shvaća što je to zapravo pashalna radost. Pashu slavi samo onaj tko nosi svoj križ i ide za Gospodinom.

"Gdje hoćeš da ti pripravimo te blaguješ Pashu?" (Mt 26, 17), pitaju učenici Gospodina. Sada mi znamo gdje se slavi Pasha i put znamo. Ona prolazi kroz muku i smrt Gospodinovu. Tko baca križ na druge, a sam niti da prstom makne, izvan je slavlja Pashe. Tko čini djela samo zato da ga drugi vide, da primi priznanje i pohvale, ne shvaća Pashu. Tko ne čini djela milosrđa, ne doživljava Pashu...

Svibanj 1945. godine. Završio je drugi svjetski rat. Njemačka je svladana. Američke, engleske i ruske trupe su je zaposjele. U jednom njemačkom gradiću grupa američkih vojnika odluči da obnovi crkvu, posve razorenu bombardiranjem.

Dok su uklanjali ruševine, jedan vojnik nađe glavu Raspetog Isusa. Zanesen ljepotom toga lica, raspelo je bilo veoma staro, pokaže ga drugovima. Slože se da potraže ostale komadiće raspela da ga mogu restaurirati. Brižno i s velikom ljubavlju su pretraživali ruševine. Nađu ostale dijelove, ali ruke nisu našli. Kad je crkva bila blagoslovljena i raspelo je postavljeno na svoje mjesto iznad oltara. Raspetom Kristu nedostajale su samo ruke. Jedan vojnik stavi podno križa ovaj natpis: "Od sada imam samo tvoje ruke."

Isus ima potrebu naših ruku da bi nastavio spasenje svijeta. Potrebne su mu tolike ruke koje će njegovati bolesne, milovati djecu i starce, dijeliti kruh siromasima, tješiti tužne.

Povijest Crkve nam pokazuje velikodušne muževe i žene koji su svoje ruke predali Raspetom da bi on po njima nastavio svoje djelo. Ne bismo li ih mogli slijediti? Znaj, Isusu su potrebne i tvoje ruke!

Pasha je križ i uskrsnuće. Samo po križu dolazimo do slave uskrsnuća. Samo ako u svome tijelu "dopunjamo što nedostaje mukama Kristovim za njegovo Tijelo, za Crkvu". Samo tada ćemo doživjeti istinsku Pashu, Uskrs.

Tajna smrti u svim religijama ima veliku važnost. Razlučni je znak između vjere i nevjere. Religiozan je čovjek onaj koji zna što znači smrt, dok kod areligiozna čovjek toga saznanja nema i nastoji udaljiti pitanje smrti iz svojega života.

Patnja i smrt su temelj najdublje religiozne spoznaje života. Ukazuju na čovjekovu granicu, na njegovu konačnost i sili ga da traži, da nadiđe svoje ljudske granice, granice prostora i vremena, da živi svoju besmrtnost u koju je čvrsto uvjeren u dubinama svojega bića. I religije se tu rađaju i veoma se razlikuju u tumačenju života i smrti. Stoga će religije i postojati dok postoji pitanje smrti. A to znači da će trajati do posljednjeg Adama, budući da taj problem uvijek ostaje.

Religije se sve slažu u traženju smisla smrti, razlikuju se u rješavanju tajne smrti. "Ljudi očekuju od različitih religija odgovor o skrivenim zagonetkama ljudskog postojanja, koje kao nekada tako i danas, duboko potresaju ljudsko srce: što je čovjek... koji je smisao našega života, koji je smisao smrti?" (Odnos Crkve prema različitim religijama, NA 1)

U svim religijama tajna smrti je u središtu. U staroj babilonskoj religiji, u epu Gilgameš, nalazimo postavljeno pitanje o smrti i odgovor na njega: bogovi su za sebe zadržali besmrtnost, a čovjeku su ostavili smrtnost. Gilgameš, kralj Uruka, zato kreće u zemlju kamo smrtnik nema pristupa, u potragu za besmrtnošću. Preko nebrojenih neprilika uspije doći do dalekog praoca Utnapištima (babilonski Noa), koji je ubrojen među besmrtnike. Preko njega uspije dobiti biljku vječne mladosti. I vraća se radostan u svoju zemlju, da sve ljude učini besmrtnima. Radost je bila kratkotrajna. Na povratku umoran htjede se okupati u hladnoj vodi, a biljku vječne mladosti ostavi na obali. Zmija primamljena mirisom biljke pojede je i Gilgameš se vraća tužan i smrtan u svoju prijestolnicu, u Uruk. Uvjeri se što mu reče božica Sinduru: "Gilgamešu, zašto juriš na sve strane? Život koji tražiš nećeš naći! Kad su bogovi stvarali čovjeka, njemu su odredili smrt, a sebi zadržali život." Gligameš postaje simbol čovjeka koga progoni tajna o neizbježivosti smrti.

Mladi Naciketaca (u Kata Upanišad) gubi volju za životom, doživjevši smrt oca. Baca se na zemlju i moli boga smrti, Jama, da ga primi da i on spozna što je smrt i da upozna sudbinu smrtnika. Bog mu odbija želju, ali konačno popusti i pouči mladića o vježbi Joge, da shvati smisao smrti.

Značajno je da u primarnim religijama smrt ne igra veliku ulogu. Smrt je ušla u svijet radi neke pogreške, grijeha, u početku stvaranja ili kasnije.

Svaka religija ima svoju predodžbu o prekogrobnom životu. Po grčkom shvaćanju pokojni provode život na Elizijskim poljanama; po vjeri Egipćana na zelenim ravnicama, gdje se sije, lovi, igra...; po Regvedi na nebeskoj zemlji otaca gdje se slave gozbe, pjeva i svira flauta. Ima i manje lijepih slika: duše lutaju kao aveti, strašila, vampiri i ugrožavaju žive, ako nisu pokopani po određenim obredima. U babilonskoj religiji, duše žive kao "sjene" u Šeolu (Araku-Podzemlje).

Sve religije govore kako nakon smrti čovjek dolazi pred suca-Boga i polaže račun o životu. U nekim religijama dalekog Istoka govori se o reinkarnaciji. Duša u smrti, odijeljena od tijela, prelazi u tijelo čovjeka, životinje, biljaka ili čak u minerale, dok se posvema ne očisti i upokoji. I danas se susreću ta maštanja u nekim novim religioznim pokretima.

Religije redovito govore o velikom lučenju nakon smrti, i to ne po moralnoj i vjerskoj odrednici, nego po staležu i položaju koji je dotični imao u ovom životu. Po vjerovanju Asteka (Meksiko) samo plemeniti i svećenici ulaze u bogat, uređen "Dvor sunca", dok ostali odlaze u tamu. Prema vjerovanju Polinezijaca nema drugog života za siromahe, žene... Piramide su samo za faraone, a ne za one koji su ih gradili...

Redovito se prekogrobni život zamišlja kao nastavak ovozemnog života. Tako je u egipatskoj i grčkoj religiji, a dijelom i u pučkoj religiji islama. Govori se o sjenastim vrtovima, o jezercima, potocima mlijeka, o vitkim konjima, o beskrajnim gozbama. Uživat će i naslade spolnog života. Tu ih čekaju lijepe djevojke i žene "velikih crnih očiju, kao biseri skriveni u školjci, te mirisi kao mošus..."

Velike istočne religije smrt promatraju u ozračju nemira. Čovjek je dio svemira i treba ga shvatiti unutar te stvarnosti. Grijeh je ako se uzdiže iznad drugih stvari u svijetu. Za budizam patnja se rađa iz zaljubljenosti u ovaj život. Čovjek mora umrtviti svoj ja, umrijeti sebi, osloboditi se od svih životnih briga i težnja, odreći se svega osobnog, stopiti se s božanstvom i tada smrt nije stres, već važna tajna ispita života.

Hindus ulazi u nirvanu, utonuće, u ništavilo, što je već istinita smrt, i već uživa posvemašnji mir. U svim tim religijama, smrt je prirodni događaj koji donosi potpuno oslobođenje.

U objavljenoj religiji smrt nije nešto prirodno. Božja stvaralačka ljubav stvorila je čovjeka "za neraspadljivost i učinila ga na sliku svoje besmrtnosti. A đavolovom zavišću došla je smrt u svijet". (Mudr 2, 23 s.) Ona neće vječno vladati. Dolazi uskrsnuće. U Kristu je to već ostvareno. I oni koji u Kristu umiru, pobijedili su smrt i ulaze u novi život koji će se u punini očitovati u uskrsnuću mrtvih na svršetku dana.

"Čvrsto vjerujemo i čvrsto se nadamo, da će, kao što je Krist zaista uskrsnuo od mrtvih te živi zauvijek, isto tako pravednici poslije smrti zauvijek živjeti s uskrslim Kristom, i da će ih uskrisiti u posljednji dan." (KKC 989) To su bitne sastojnice kršćanske vjere od početka.