U židovskim školama Isusova vremena mnogo se raspravljalo o tome koja je prva zapovijed. Židovski učitelji su iz Zakona izvukli 365 zabrana (koliko ima dana u godini) i 248 zapovijedi (koliko ima, prema tadašnjem saznanju, kostiju u čovjeku). Jedan pismoznanac, koji dolazi iz tih učilišta, Isusu postavlja pitanje: "Koja je zapovijed prva od sviju?" Isus mu odgovori: "Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega, iz svega srca svojega, iz sve duše svoje, iz sveg uma svoga i iz sve snage svoje!" Isus dodaje: "Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih."

Pismoznanac mu odgovori: "Dobro, učitelju! Po istini si kazao: On je jedini, nema drugoga. Njega ljubiti iz svega srca, iz svega razuma, i iz sve snage i ljubiti bližnjega kao sebe samoga - više je nego sve paljenice i žrtve."

Isus ga pohvali i reče mu: "Nisi daleko od Kraljevstva Božjega!" Tko ljubi Boga i bližnjega i nesvjesno ulazi u Kraljevstvo nebesko, član je nevidljivi Kristove Crkve.

Čovjek u sebi nosi tri dimenzije: odnos prema svijetu koji ostvaruje znanjem i tehnikom; odnos prema čovjeku i društvu koji ostvaruje po ljubavi i pravdi; odnos prema Bogu koji ostvaruje religioznim činima: poklonom, obredima, molitvama.

Religija je najdublja čovjekova dimenzija. Čovjek je po naravi religiozno biće, tj. sposoban razumom upoznati Boga i s njime stvoriti religiozni odnos. Putovi kojima čovjek dolazi do Boga, različiti su, uvjetovani mentalitetom i kulturom, povijesnim razvojem i civilizacijom. Zato postoji mnoštvo religija u svijetu. Sve su one većim dijelom tvorevine ljudskog religioznog osjećaja. Obredi, žrtve, molitve, razne religiozne institucije, plod su ljudskog traženja da uspostavi kontakt s Bogom. U tim religijama pojavljuju se idoli, fetiši, magija, što kao sjena prate religiju i razaraju je. Idolatrija, magija, fetišizam nastoje božanstvo materijalizirati i instrumentalizirati. I religioznost iskorištava božanstvo u svoje svrhe, postavlja božanstvu svoje zahtjeve, što je u dnu ubijanje religioznog osjećaja. Božanstvo postaje predmet čovjekove samodostatnosti, sebeljublja, samodopadnosti.

Moramo razlikovati vjeru i religiju. Vjera se pojavljuje u Izraelu i dobiva svoju puninu, dubinu, dalekosežnost u kršćanstvu. Vjera kao riječ i pojam ne spada u religiozni rječnik. Zašto? U religijama se govori o religioznom čuvstvu, osjećaju, doživljaju. To je područje religioznosti. U kršćanskoj vjeri to se ne isključuje, jer objava, nadnarav, ne ruši narav, ali to nije bitno. U vjeri je temeljno: predanje Ocu u Kristu po Duhu Svetom.

Često miješamo vjeru i religiju. Mislimo: nemamo vjere jer nemamo osjećajnosti, žara, čuvstvenosti, radosti u molitvi. Religiozno čuvstvo je veoma promjenjivo i nije bitno za vjeru. Može čovjek biti čovjek duboke vjere, a suh u religioznim čuvstvima; a opet može biti čovjek slabe i nikakve vjere, a snažnih religioznih čuvstava, osjećaja.

Vjera je Božji dar i traži posvemašnje predanje u Boga, oslon na njegovu Riječ, odgovor zahtjevima koje Bog postavlja čovjeku u značajnim trenucima njegova života. Vjera traži ne samo jedan dio našeg bića, jedno vrijeme u našem životu, nego traži cijelo naše biće, sav naš život, sve naše vrijeme. Vjera nije samo prihvaćanje nekih obrazaca vjere, nekih istina, nego predanje Bogu cijelim svojim bićem.

Neki dovode u pitanje sve religiozno, i sve što je s tim u vezi: kult, molitve, žrtve i smatraju da je izvorno kršćanstvo areligiozno i samo treba zadržati čistu vjeru bez obreda, kulta, žrtava.

Pozivaju se na proroke koji su već kritički gledali na žrtve, obrede, kult, hram. Jahve govori preko Izaije: "Što će mi vaše bezbrojne žrtve, ne podnosim vaše paljenice. Kad pružate ruke na molitvu, okrećem se na drugu stranu! Možete množiti molitve. Ja vas ne slušam." (Iz 1, 11. 13) Preko Jeremije Jahve kaže: "Ne uzdajte se u lažne riječi: Svetište Jahvino! Svetište Jahvino, Svetište Jahvino!... Vi se uzdate u lažne i beskorisne riječi. Kradete, ubijate, činite preljub... a onda dolazite i stojite preda mnom u Domu ovome koji nosi moje Ime i govorite: 'Spašeni smo! I nakon toga opet činite nedjela i opačine." (Jr 7, 1-15)

Isus sam kaže: ljubiti Boga i bližnjega kao samoga sebe "više je nego sve paljenice i žrtve". "Milosrđe hoću, a ne žrtve". Otac nebeski traži "istinske klanjatelje u duhu i istini" (Iv 4, 23).

Isus ne zabacuje religioznost, kult, pobožnost, svećenstvo, liturgiju, ali religioznost mora biti odraz žive vjere, čovjekoljublja, milosrđa, života.

Lijepo piše brat M. Thurian iz Taisea: "Kršćanstvo je vjera i religija. Vjera bez religije, tj. bez obreda, kulta, molitve, žrtava, svećenstva, pretvara se u ideologiju, u apstrakciju, postaje utopija. Bez religije i njenih oblika, institucija, izričaja, bogoštovlja itd., vjera postaje nevjera. Ne može postojati kršćanstvo bez religije, tj. bez liturgije, bez života po evanđelju, bez kontemplacije, bez velikodušnosti pred Bogom."

Otac nebeski traži istinske klanjatelje koji, u istinskoj pobožnosti i religioznom osjećaju, svoju vjeru i ljubav izriču u svakom liturgijskom činu, kao odgovor na Božji milosni dar svete vjere.

U grčkoj misli ističe se "besmrtnost duše". Duša se nalazi u tijelu kao u zatvoru, i ako se govori o uskrsnuću, to je izlazak iz tijela i prelazak u prvotno stanje. Među vjernicima u Korintu pojavile su se te težnje. Uskrsnuće je već ostvareno, ako je duša oslobođena od tijela. Pavao će posvetiti tom pitanju u prvoj poslanici Korinćanima značajno 15. poglavlje o uskrsnuću mrtvih.

Pojam "besmrtna duša" tuđi je i Starom i Novom zavjetu, nije biblijski. Hebrejska riječ (nefeš), koja se većinom prevodi pojmom duša, ima široko značenje. Označuje životni dah, životnu snagu, sjedište života. Duša zahvaća sve životne pojave. Duša nije životno počelo koje bi se moglo odijeliti od tijela i koje može samostalno djelovati. U smrti ne dolazi do dijeljenja tijela od duše; umire tijelo i umire duša. "Mrtva duša" (Br 6, 6) odlazi u Podzemlje i ondje živi životom sjene.

Bog će uskrisiti mrtve u uskrsnuću tijela. Čovjek je duša i čovjek je tijelo. Čovjek: duša i tijelo, ovdje u ovom svijetu dijele istu sudbinu, i u budućem vijeku jednako, u uskrsnuću mrtvih.

U Starom zavjetu u najstarijim tekstovima nemamo govora o uskrsnuću. U smrti ne dolazi do susreta s Jahvom. Podzemlje (Šeol, Abadon, Had) carstvo mrtvih, carstvo sjena, mjesto je Božje odsutnosti, zaborava, konac spomena. "Samotni buntovnik" Kohelet (Propovjednik) je to do krajnosti istaknuo. U Šeolu nema veze sa svijetom i s Bogom, nema života, nema spomena. Nema razlike između mudraca i luđaka, pa čak ni između čovjeka i životinje.

Međutim ne stoji da Stari zavjet ne poznaje život poslije smrti. Istina, u starijim dijelovima Biblije, to nije jasno izrečeno, da ne bi kult pokojnika, kao u svim okolnim narodima, ugrozio jednoboštvo u Izraelu. No, kad je vjera u Jahvu, jedinoga Boga, u Izraelu bila utvrđena, Bog postupno objavljuje kako smrt nije završetak života, nego se život za pravednike nastavlja u susretu s Bogom, u životu s Bogom.

Henok je hodio s Bogom i smrt nije mogla to zajedništvo s Bogom prekinuti: "Bog ga uze" (Post 5, 24). I Ilija "u vihoru bi uzet u nebo" (2 Kr 2, 11). Židovska predaja govori jednako i o Mojsiju.

U Psalmima imamo tu vjeru potvrđenu. "Jer mi nećeš ostaviti dušu u Podzemlju, ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda. Pokazat ćeš mi stazu u život, puninu radosti pred licem svojim, sebi zdesna blaženstvo vječno." (Ps 16, 10 s.) "Moju će dušu Bog ugrabiti Podzemlju iz pandža i milostivo me primiti." (Ps 49, 16)

Psalmist već nazrijeva da će se to ostvariti u uskrsnuću. "A ja ću u pravdi gledati lice tvoje, i jednom kad se probudim, sit ću ga se nagledati." (Ps 17, 15)

Tu vjeru izriče prorok Ezekiel u viđenju doline pune suhih kostiju koje Božji duh oživljava. (Ez 37)

Od vremena Makabejskih, 2. stoljeće prije Krista, to postaje vjera pravovjernog Židova. Prorok Daniel svjedoči: "Tada će se probuditi oni koji snivaju u prahu zemljinu: jedni za vječni život, drugi za sramotu, za vječnu gadost" (Dn 12, 2). Tu vjeru otvoreno svjedoče mladi mučenici u tim vremenima: "Ti nam, zlikovče, oduzimaš sadašnji život, ali će nas Kralj svijeta, zato što umiremo za njegove zakone, uskrisiti na život vječni." "Blago onom koji umire od ruke ljudi, u čvrstoj nadi koju ima od Boga: da će ga uskrisiti! A ti - za tebe nema uskrsnuća na život." (2 Mak 7, 9. 14) Juda daje da se žrtve prinose za poginule vojnike: "Jer da nije vjerovao da će pali vojnici uskrsnuti, bilo bi suvišno i ludo moliti za mrtve." (12, 13 s.)

U Novom zavjetu vjera u uskrsnuće mrtvih temelji se na Isusovu uskrsnuću. Kristovo uskrsnuće je i naše uskrsnuće. Isus Krist je sigurno uskrsnuo i dao učenicima dokaze o stvarnosti uskrsnuća: s njima blaguje i dopušta da ga dodiruju (Lk 24, 42 s.; Iv 20, 24-29). Kod uzašašća vidljiv je očima apostola, dok ga oblak ne ote njihovim očima (Dj 1, 9).

Apostol Pavao govori o uskrsnuću kršćana. Mrtvi će uskrsnuti u Kristu (1 Sol 4, 16). Tjelesa će biti preobražena: "sije se u raspadljivosti, uskršava u neraspadljivosti; sije se u sramoti, uskršava u slavi; sije se u slabosti, uskršava u snazi; sije se tijelo naravno, uskršava tijelo duhovsko" (1 Kor 15, 44). U uskrsnuću mrtvih svi će biti "poneseni na oblacima u susret Gospodinu u zrak. I tako ćemo uvijek biti s Gospodinom." (1 Sol 4, 17)

Pavao ne govori naprosto o "vječnom životu", koji može imati i svoje granice, nego ističe: neraspadljivost (1 Kor 15, 42. 50. 54) i besmrtnost (15, 53-54). S ovim datostima se poklapa i Isusov opis besmrtnog života. Oni koji su dostojni "onoga svijeta i uskrsnuća od mrtvih, niti se žene niti udavaju. Zaista ni umrijeti više ne mogu. Ta, anđelima jednaki, kao sinovi uskrsnuća, sinovi su Božji." (Lk 20, 35 s.) Dakle ističe besmrtnost, neženstvo, netjelesnost.

Vjera starih Egipćana govori o obiteljskom životu, ali bez potomstva. Apostol Pavao jasno kaže: "tijelo i krv ne mogu baštiniti Kraljevstva Božjega, i raspadljivost ne baštini neraspadljivost." (1 Kor 15, 50)

"Kršćanska je vjera u uskrsnuće od početka nailazila na neshvaćanja i protivljenja. 'Ni u jednoj drugoj točki kršćanska vjera ne susreće toliko otpora kao u pogledu uskrsnuća tijela.' (sv. Augustin) Općenito se dosta lako prihvaća da se ljudski život poslije smrti nastavlja na duhovan način. Ali kako vjerovati da ovo tijelo koje je tako očito smrtno može uskrsnuti na vječni život?" (KKC 996)

Međutim to ostaje jezgra kršćanskog vjerovanja. Već sv. Justin (sredina 2. st.) veli: "Ako susretnete ljude koji sebe nazivaju kršćanima, a ne vjeruju u uskrsnuće mrtvih i tvrde da će njihove duše odmah poslije smrti biti uzete u nebo, ne vjerujte im da su kršćani." (Dijal 80)