Obično se tvrdi da je prve božićne jaslice napravio sv. Franjo Asiški, što i nije baš najispravnije. Naime, postoji i tu mala pretpovijest.

Vjerovanje da je Isus rođen u spilji vrlo je staro i seže sve do 3. stoljeća, kada se u Betlehemu ukazivalo na jednu obližnju udubinu, za koju se tvrdilo da je u njoj rođen Spasitelj. Ondje je već u 4. stoljeću podignuta bazilika, koja dijelom i danas postoji. Uskoro se običaj postavljanja jaslica ili skromne kolijevke proširio u Rimu, gdje se osobito u bazilici Svete Marije Velike štovao mali Isus položen u jasle. Od šestog se stoljeća gradom proširilo vjerovanje da se radi baš o onoj kolijevci u kojoj je ležao novorođeni Spasitelj. I to traje do dana današnjega.

Kao što se ponegdje po crkvama na zapadu na Veliki petak počeo širiti običaj postavljanja Božjega groba, s križem ili kipom mrtvoga Isusa, tako se istovremeno počelo sa svojevrsnim zornim predstavljanjem rođenja Isusova, osobito u božićno vrijeme, pa su tako nastala i razna dramska skazanja na motiv Isusova rođenja.

Sam običaj zornog postavljanja likova koji predstavljaju glavne aktere Isusova rođenja pripisuje se inicijativi pobožne Marije iz Oigniesa (1177-1213), jedne od prvih begina, žena koje su u Belgiji počele živjeti redovničkim životom bez javnih zavjeta. Ipak, nesumnjiva zasluga za širenje ovoga predivnoga božićnog običaja, koji u ovakvom obliku pozna jedino Katolička Crkva, pripada sv. Franji Asiškom. On je u blizini mjesta Greccio u noći pred Božić 1223. postavio žive jaslice. Uz pomoć mjesnog puka izradio je jaslice od slame i kraj njih postavio živog magarca i vola. O ponoći je u jasle postavio živo dijete koje je predstavljalo maloga Spasitelja. Prvi životopisac sv. Franje Asiškoga, Toma Čelanski, ovako to živahno opisuje: "Pripravljene su jaslice, donesena je slama, dovedeni su vol i magarac. Čast se ondje iskazivala jednostavnosti, uzvisivalo se siromaštvo, preporučivala se poniznost, a Greccio kao da postade novi Betlehem. Noć, rasvijetljena poput dana, bijaše ugodna i ljudima i životinjama. Pristiže narod i novom se radošću raduje novom otajstvu. Šuma odjekuje glasovima, a na zanosno klicanje odgovaraju stijene. Braća pjevaju, dužnu hvalu Gospodinu daju, i svu noć odjekuje zanosno klicanje. Svetac Božji stoji pred jaslama, od silna ganuća uzdiše. Ranjen pobožnošću, ispunjen čudesnom radošću. Jasle su oltar gdje se služi svečana misa, u neočekivanoj utjesi uživa svećenik."

Od tih dana franjevački red je stalno promicao ovaj lijepi božićni običaj, koji je danas ušao i u većinu katoličkih domova. Ako se za božićni bor kaže da je nastao u protestantskoj sredini, za jaslice s punim pravom možemo tvrditi da je tipični katolički izražaj pučke pobožnosti ovoga crkvenog vremena.