Na zatvaranju informativnog biskupijskog procesa, koji je imao zadaću prikupiti podatke o životu, djelu i mučeništvu ovoga padovanskog redovnika okupio se oveći krug štovatelja, supatnika i spašenika, koje je iz nevolje izbavljao o. Placido, riskirajući vlastiti život, te hrvatski, slovenski i talijanski redovnici i crkveni sud predvođen tršćanskim biskupom mons. Ravignanijem. Uz tršćanskog biskupa bili su prisutni mons. Valter Župan, biskup rodne biskupije o. Placida, te mons. Antonio Vittale Bommarco, cresanin rodom, umirovljeni nadbiskup Gorice u Italiji.

O. Placido rođen je 7. ožujka 1907. u Cresu kao prvo dijete oca Matea, Talijana, i majke Antonije r. Bataja, Hrvatice. Nakon ulaska u sjemenište franjevaca konventualaca 1920. u Camposampieru kraj Padove, te kasnijeg studija teologije u Rimu zaređen je za svećenika 1930. godine. Po ređenju nastavio je studij da bi u lipnju 1931. godine počeo pastoralno djelovati u Padovi i u Milanu. Godine 1937. postavljen je za direktora i glavnog urednika "Glasnika sv. Antuna" u Padovi (Messaggero di Sant'Antonio), čiju službu će obavljati do 11. studenoga 1943.

U tim ratnim godinama mnogi Slovenci i Hrvati završavali su u koncentracijskim logorima diljem Italije. U siječnju 1942. o. Placido, uz pomoć nekoliko studentica, počeo se brinuti za deportirane, osobito za svoje zemljake Hrvate i Slovence.

U to vrijeme, kad je tama vladala diljem Europe, o. Placido bio je svjetlo koje je unosilo nadu i bilo poticaj za daljnji život mnogim ugroženima. Sve njegovo djelovanje posljednjih godina života usmjereno je na Isusovu riječ: "Bio sam u tamnici, i dođoste k meni" (Mt 25, 36). S početkom organiziranog progona Židova u Italiji, po preporuci Svete Stolice, počeo se zauzimati za njih i prevoditi ih na sigurnija mjesta, pribavljajući im potrebne dokumente za putovanje. Ono što nije moglo shvatiti obično ljudsko srce, shvatila je raspaljena ljubav Božja u osobi creskog fratra o. Placida.

Po dolasku SS-trupa u Italiju situacija se posve izmijenila. Nije više bilo lako pomagati izbjeglima. Dalje se zauzimati za prognane Hrvate, Židove, Slovence i Čehe značilo je založiti ono najdragocjenije, svoj život, i biti spreman predati ga u slučaju da te zateknu u "prijestupu". To se uskoro i dogodilo. 8. listopada 1944. dva su muškarca u civilu došla po o. Placida i odvela ga u automobilu. Od tada mu se gubi svaki trag.

Po sjećanju nekih zatvorenika saznajemo da je o. Placido 1944. godine u listopadu i studenom bio zatočenik u bunkeru na Trgu Oberdam u Trstu. Tamo je bio batinan, sav u razderanoj odjeći i strašno upropašten s okrvavljenim licem. Iako tako izmučen svojim sklopljenim rukama kao na molitvu ulijevao je hrabrost drugima da ne odaju svoje suradnike. U zatvoru je ubijen i potom vjerojatno spaljen u peći rižane sv. Sabe u Trstu. Po njegovu nestanku i smrti nastao je muk o životu i djelu ovoga vjernog sluge i Kristova nasljedovatelja.