Božić i jaslice su tijesno povezani. Kad mislimo na Božić mislimo odmah i na jaslice. Luka u svom izvještaju triput spominje jasle. Marija "porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle." (Lk 2, 7) Anđeo pastirima daje raspoznajni znak: "Naći ćete novorođenče povijeno, gdje leži u jaslama." (2, 12). Pastiri pohitješe i pronađoše Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama." (2, 16)

"Jasle" nam govore da se radi o štali. Predaja od apostolskih vremena govori o špilji. Bila je to jedna od brojnih prirodnih špilja koje se i danas vide u blizini Betlehema, a služila je kao štala. Udubine u špilju i danas lako posluže kao ležaj da se u njih položi dijete. Tu su se sklonili Marija i Josip očekujući rođenje Djeteta.

Jasle podrazumijevaju i domaće životinje. Pseudo-Matejevo evanđelje iz 8. stoljeća kaže: Isus se rodio u špilji, a treći dan Marija je krenula u štalu gdje su bili vol i magarac i položila ga u jasle. Vide u tome ostvareno Izaijino proroštvo: "Vol poznaje svoga vlasnika, a magarac jasle svoga gospodara. Izrael ne poznaje, narod moj ne razumije." (Iz 1, 3) Isusa su prihvatile i životinje, a njegov narod ga nije prihvatio.

Na Zapadu se otajstvo Božića počelo i zorno prikazivati u prigodnim igrokazima. Brzo će se pokazati i "jaslice". Sv. Franjo 1223. godine u Greccio slavi Božić u prirodi, sa živim figurama pastira, ali otajstvo je u euharistiji. Zato ih i nazivaju euharistijskim jaslicama. U 13. stoljeću se već pokazuju "klasične" jaslice.

Otajstvo je prikazano ili u špilji ili u štali. Marija je zdesna, a Josip lijevo od malog Isusa u jaslicama. Tu su životinje: vol i magarac. Ima jaslica i s vukom, panterom, lavom, medvjedom, kao ostvarenje Izaijina proroštva: "Vuk će prebivati s janjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lav zajedno će pasti, a djetešce njih će voditi. Krava i medvjedica zajedno će pasti." (Iz 11, 6-7)

Zatim su tu pastiri sa svojim ženama i djecom, kako to opisuju apokrifna evanđelja. Oni su sa svojim stadima i s darovima.

Nakon njih dolaze "kraljevi", prema Izaijinu proroštvu: "Mnoštvo deva prekrit će te, jednogrbe deve iz Midjana i Efe. Svi će iz Šebe doći donoseći zlato i tamjan i hvale Jahvi pjevajući." (Iz 60, 6) A Psalam 72, 10 govori: "Kraljevi Taršiša i otoka nosit će dare, vladari Arabije i Sabe danak donositi." Prema trima darovima predaja govori da su bila tri kralja. Prikazani su kao predstavnici triju čovjekovih životnih dobi i kao zastupnici triju rasa: Semit, Ham i Jafet. Već od četvrtog stoljeća poznamo im i imena: Gašpar - mladić, predstavnik Azije; Melhior - starac s dugom bradom, predstavnik Europe; Baltazar - muž, s punom bradom, crnac, predstavnik Afrike. Uz jaslice se pojavljuju i nove životinje, bogato ukrašene: deve, konj i slon.

Nad jaslicama blista zvijezda mudraca, i anđeo Gospodnji koji naviješta najdublji smisao Božića: "Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!"

Pozadina jaslica je redovito skicirani Betlehem, katkad i Jeruzalem u daljini. Ali tu su i krajolici prostora i vremena u kojem se živi.

Isusovo rođenje je prikazano na tisuće ikona i slika na Istoku i na Zapadu. Vrhunski umjetnici pokušavaju to otajstvo prikazati na najljepši način. No to posebno čine preko jaslica koje nalazimo u svim katoličkim crkvama, kao i u kućama katolika, i na svim javnim mjestima gdje je katolicizam prisutan.

Uz jaslice se u 18. stoljeću pojavljuje i bor, simbol života, što je Krist. Ukrašen darovima i svjetiljkama, u nekim stranama jabukama, koje podsjećaju na "plod raja". Želi se time naglasiti da je Isus Krist Svjetlo i Život, da nas je spasio od smrti i grijeha, te da je znak i očitovanje božanske ljubavi.

Da, jaslice su susret čovjekove bijede i Božje dobrote i nježnosti, koja sili svakoga da tu božansku ljubav posvjedoči uzajamnom ljubavlju i praštanjem, uzajamnim darivanjima i čestitkama.

Oko jaslica se stvara istinska božićna radost i sreća koja dolazi do izražaja u zanosnim i ugođajnim božićnim pjesmama koje svaki katolički narod sklada kroz vjekove. One stvaraju kod svakog naroda bogato i neprocjenjivo glazbeno i narodno bogatstvo.

Ostaje uvijek ono bitno, toliko ponavljano od Srednjeg vijeka: "Da se Isus i tisuću puta rodi, ako se ne rodi u tebi, za tebe je sve propalo." I ona druga misao: "Ako napustiš (slaviti) blagdane i blagdani će tebe."

Mir i radost, ljubav i zajedništvo, nježnost i blaženstvo, uvijek stvaraju istinski proživljeni blagdani.

U Svetom pismu nalazimo slikovit govor o vatri božanskog suda koji pročišćuje i čisti. Proroci govore o lužini koja uklanja trosku, o talioniku nevolje, o ognju ljevačevu i lužini bjeliočevoj koja čisti i pročišćava. (Iz 1, 25; 48, 10; Ez 22, 17-22; Mal 3, 3)

Pavao uspoređuje ovaj život s velikim gradilištem. Temelj je Isus Krist. "Naziđuje li tko na ovom temelju zlatom, srebrom, dragim kamenjem, drvom sijenom, slamom - svačije će djelo izaći na svjetlo. Onaj će Dan pokazati, jer će se u ognju očitovati. I kakvo je čije djelo oganj će iskušati. Ostane li djelo, onaj koji ga je nazidao, primit će plaću. Izgori li čije djelo, taj će štetovati; ipak on će se sam spasiti, ali kao kroz oganj." (1 Kor 3, 12-15) Poslanica Judina potiče: "Uščuvajte se u ljubavi Božjoj, iščekujući molosrđe Gospodina našega Isusa Krista za vječni život. I jedne, svadljivce, karajte, druge spašavajte, otimajući ih ognju, trećima se pak smilujete sa strahom, mrzeći i haljinu puti okaljanu." (Jud 21-23)

O čistilištu govori sam Gospodin, kada veli: "I rekne li tko riječ protiv Sina čovječjega, oprostit će mu se. Ali tko rekne protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti ni na ovom svijetu ni u budućem." (Mt 12, 31). Prema tome možemo zaključiti da se neke pogreške mogu oprostiti na ovom svijetu, a neke druge u budućem svijetu. (sv. Grgur Veliki)

Taj se nauk oslanja i na molitvenu praksu za pokojne, što povezuje istočnu i zapadnu Crkvu. O tome govori i Sveto pismo: "Zato je (Juda Makabejac) za pokojne vojnike prinio žrtvu naknadnicu, da im se oproste grijesi." (2 Mak 12, 46) Crkva je od početaka častila spomen mrtvih i za njih prinosila molitve, posebno misnu žrtvu, da bi, očišćeni, mogli prispjeti k blaženom gledanju Boga. Posebno se Crkva sjeća pokojnika prigodom pogrebne mise, zatim tridesetog dana smrti i prigodom godišnjice smrti pokojnika.

Crkva također preporuča milostinju, oproste i djela pokore u korist pokojnika. "Priznajmo im pomoć i obnavljajmo im spomen. Ako su Jobovi sinovi bili očišćeni žrtvom svoga oca, zašto bismo sumnjali da će naši prinosi za pokojne tim pokojnicima pružiti neku utjehu? Ne oklijevajmo pružati pomoć onima koji su preminuli i prikazivati za njih svoje molitve." (sv. Ivan Zlatousti, KKC 1032)

Vjera u konačno čišćenje bila je tijekom povijesti na Zapadu malo zamračena prikazivanjem paklenih muka i nekim oblicima pobožnosti. Protestantska reforma ismijava učenje o čistilištu. Naprotiv Crkva ponovno i ponovno naglašava tu istinu na općim saborima, posebno na Fiorentinskom i Tridentskom.

Sud i čišćenje su trenuci susreta s Isusom Kristom. U svjetlu tog susreta vidimo onu razliku između njegove bezgranične ljubavi i naše manjkave i slabe ljubavi kao i našeg opredjeljenja za njega, i konačnim čišćenjem dolazimo do punog rasta i dozrijevanja u ljubavi. Čistilišni oganj je oganj ljubavi, koji izaziva bol, ali bol koja nas čisti i osposobljuje za konačni zagrljaj s Ocem nebeskim.

Poslije suda i čišćenja dolazimo do konačnog sjedinjenja s Isusom Kristom i po njemu u Duhu Svetom s Ocem. Nije to naša zasluga, ni naše prirodno pravo, već milost Božja koja nam se u Isusu Kristu očitovala. Isus veli apostolima: "Ja živim, i vi ćete živjeti." (Iv 14, 19) Nada u vječni život temelji se na spasenjskom djelu Boga u Isusu Kristu. Onaj koji uskrisi Isusa i nas će (Rim 8, 11). Nakon suda "uvijek ćemo biti s Gospodinom. Tješite se, dakle, uzajamno ovim riječima!" (1 Sol 4, 17 s.) To je izvor kršćanske nade.

"Vječni život" nije ovaj sadašnji biološki život, nego onaj koji Bog živi, posve drugačiji. I vječnost nije neka crta koja nema ni početka ni svršetka, što bi bilo veoma dosadno. Vječnost je posvemašnji i u isto vrijeme savršeni posjed bezgraničnog života. (Boetius) Vječnost nije crta povučena u beskonačnost, nego točka, sad, sažetak punine života, Bog koji je Ljubav.

Božja ljubav stvara život i ostvaruje spasenje. To nije djelo naravnih sila i razvoja, niti ljudskog nastojanja. Ali odgovor je našim težnjama i traženjima za srećom, za blaženstvom, za ostvarenjem snova istinske ljubavi. Vjerujemo da naše godine na zemlji ne čine sav naš "život", već su samo priprava na konačni istinski vječni život u Bogu i s Bogom.

Vječni život nije u susretu s Bogom pojedinca, nego je to zajedništvo, braće i sestara, Božjeg naroda u Kraljevstvu Oca nebeskoga.

To ne možemo drugačije izreći nego slikama, slikama naše kršćanske nade. Dovršenje kraljevstva dočarava nam slika nebeskoga grada, svetoga grada, Jeruzalema i Dom Oca.

Posebno dvije slike u oba zavjeta to na svoj način dočaravaju. Slika svadbe, gozbe, na Istoku je u velikoj časti. Slika zaručnice znači izabranje, sigurna nada da će zaručnica biti zauvijek združena sa svojim nebeskim Zaručnikom. Slika Šatora Božjega s ljudima govori o prisnosti Boga s blaženicima. Sve to obuhvaća riječ: Šalom-Mir što uključuje radosni odnos sa svima: s Bogom i s ljudima, međuljudske i međunarodne odnose, odnose s prirodom, i sa svakim pojedincem. Nada pojedinca je neraskidiva s nadom čovječanstva kao takvog i svega stvorenja (Rim 8, 14-25).