Dohode opet prosinački vjetrovi, zasipaju pahuljicama vrhove planina i kite bjelinom gorska njedra. U kristalima leda zvijezde oslikavaju lica i drhtulje srebrnastim plamenom. U čeznutljivim pogledima mreška se nebeska modrina, a iz nje raste betlehemsko sunce, praćeno zagrljajem svih badnjih večeri što kao zlatna ogrlica grle puninu dvaju i početak trećeg milenija. Zibaju se melodije i riječi, dodiruju jezici i kulture, do neba dopiru pjesme što slave Djetetovo rođenje i Božje očovječenje. Sva povijest, padovi i usponi, posrtaji i uzleti, slijevaju se u sjaj sretne večeri, u trenutak punine vremena kad je svijet ljudskim očima ugledao Gospodin, čas u kojem su se susreli nada i spasenje, otkupiteljska milost i nebeski dar.

Vraćaju se okusi iz djetinjstva, mirišu naranče i naribana kora limuna, rascvjetava se vatra na kominu, prelijevaju se plamenovi preko badnjaka, posječenih i pripravljenih u ranu jesen kad su dozrijevali vinogradi, a prve listopadske dane pozlaćivala molitva Gospine krunice. Raste miomirisno tijesto i klija žito, izniče u svijetlozelenim izdancima što se kao vlati trave previjaju u dašku riječi i tonu razdraganih glasova. Mekoća i šušanj razbacane slame i granja donose toplinu, posadašnjuju jaslice i betlehemsku stajicu, šire odsjaj blaženoga svjetla nad kojim bdije lice Marijino.

Hrana i piće, namještaj i pokućstvo, titraji svijeća i vonj mahovine, dobivaju prozračnost i živodajnost, okus besmrtnosti, raskoš punine i ljepote. Prožima se svekolikost otajstvenom radošću, gustinom boja i usklikom srca, utapa se tvarnost u svenazočni Novorođenčetov poljubac.

Bog nas ispunja ljubavlju u kojoj diše beskrajna ljubav, dobrota i milosrđe, miluje nam duše neizmjernom radošću, pa kada osjetilima dodirujemo, kušamo i gledamo njegove darove, kada preko slika, boja i mirisa u nama probudi nadzemaljski mir, otvaraju se okna kroz koja teče rajska stvarnost. Dok nam duše zasipa skladnim zvukovima i mazi srca šapatom praštanja i pomirenja, dok se u ganuću oči pune suzama radosnicama, mi najčešće i ne slutimo njegovu blizinu. Sve doživljaje pripisujemo trenutnom raspoloženju, pokušavamo racionalno i razložno objasniti stanja u koja upadamo i u kojima se nalazimo, odgonetamo sebe same, psihologiziramo u blijedoj svjetlosti taštine i zabluđenog znanja.

Ali Gospodin, koji sve zna i sve može, daruje nam mudrost uočavanja, sposobnost prepoznavanja duhova, razlikovanje istine od laži i privida. Zato blaženi osjećaji i toplina, koja ostaje u srcima poslije završetka velikih crkvenih blagdana, i nisu ništa drugo, ma kako ih pokušali tumačiti, doli svjetlosni tragovi Duha Svetoga.

Što li je betlehemsko sunce, negoli izvor našeg pouzdanja, nade, blagosti, bogoljublja i čovjekoljublja, sjaj koji nas preplavljuje, širi se i raste u svakom srcu, obujmljuje svaki kamen i travku, sve što je po njemu i za njega stvoreno. Ali ponajviše ljubi čovjeka, podiže ga, liječi i čisti, priprema mu mjesto u Očevoj kući, u vrtu rajskome, gdje prestaju boli i presahnjuju suze, gdje žarke i tople boje dišu u bilu svjetla vječnoga, u otkucaju nezaustavljivom, gdje duše cvatu u Marijinu krilu.

Iz vječnosti i tišine
izlijeva se Božja snaga,
kroz san duše Djevičine
teče k nama svjetlost blaga.

Sjaj s nebesa svijetom kruži,
ponoć zori vjeđe dira,
zvuk se harfe s vjetrom druži,
zemljom hoda pjesma mira.

Milost teče, radost traje,
prožima nas vatra sveta,
u djetetu Bog nam daje
Svjetlo svijeta, Svjetlo svijeta.

Rukicama Isus maše,
čežnja budi miris cvijeta,
mirom čisti duše naše
Svjetlo svijeta, Svjetlo svijeta.

Iz milosti i dubine
ljubav raste, Bog se nudi,
radost tajne Marijine
betlehemske ptice budi.

Bdiju stada i pastiri,
jutarnja ih zvijezda zove,
iz nje svjetlost zrake širi,
zlatne strijele kroz noć plove.