Sve su češća pitanja vjernika, mogu li se oni podvrći nekoj od alternativnih terapija. Odgovori pojedinih katoličkih dušobrižnika nisu jedinstveni, što je uvjetovano njihovim osobnim razumijevanjem ovog predmeta. Stoga smo ovom problemu i dali toliki prostor, kako bismo ga što bolje sagledali u svoj njegovoj složenosti.

Posebno se želimo osvrnuti na tzv. "duhovnu medicinu" koja promiče mit o "čudesnim" iscjeljenjima. S gledišta suvremene znanosti, koja odbacuje sve što ne može podvrći vlastitim racionalnim mjerama koje si je sama zadala, sintagma "čudesna iscjeljenja" nema nikakvu znanstvenu vrijednost te je preživjela jedino još u religioznom ambijentu, iako i tamo doživljava potiskivanja i ignoriranja. Stoga nam u potrazi za njezinim značenjem valja zaviriti u religiozni svijet na koji upućuje i sam izraz "duhovna medicina". "Čudesna" iscjeljenja odvijeka su poznata u svim religijama, a povezivana su s raznim svetištima, svecima, relikvijama, itd. Da se izbjegnu nesporazumi, valja imati pred očima teologiju čuda svake pojedine religije. Tako, na primjer, čudesna ozdravljenja u kršćanstvu, kao svoj temelj mogu imati jedino Isusa Krista u Crkvi. Bez Isusa Krista i bez spasenja koje on donosi, čudesna iscjeljenja nemaju nikakvog smisla. "Isusova čuda su arhetipovi svakog istinskog čuda i ključ za razumijevanje svih drugih, nadasve onih u svetištima i u procesima kanonizacije" (R. Latourelle). Da bi čudesna iscjeljenja stekla kršćanski kredibilitet ona moraju sadržavati vrijednost religioznog znaka, upućivati na Isusa Krista, moraju biti rezultat naviještanja evanđelja i pratiti evanđeosko naviještanje kao potvrdu njegove autentičnosti, njegova božanskog porijekla. Ako bi se čudesna iscjeljenja događala izdvojeno iz spomenutog konteksta, ili bi on došao u drugi plan, a čudesna iscjeljenja u prvi, onda ona ne bi bila čuda u teološkom smislu riječi.

Iz upravo rečenoga slijedi i zaključak da, za jednog židova, kršćanina, ili muslimana, nikada neće biti prihvatljiv Bruno Gröning, Djjiwal Kool, ili bilo koji treći posrednik "duhovnog" iscjeljenja (magija, šamanizam…), što ga predlaže tzv. "duhovna medicina" New agea. S čisto kršćanskog motrišta tzv. "duhovna medicina": 1. predstavlja reduciranje religije na samu terapiju; 2. ulogu jedinog posrednika Isus Krsta, Boga koji je postao čovjekom, zamjenjuje posredstvom običnih ljudi; 3. izopačuje kršćansku poruku spasenja uspostavljanjem novih soteriologija i učenja koja su samo ljudska; 4. ignorira stvarnost grijeha i njegove posljedice.

Sve religije, po svojoj naravi jesu terapeutske. Zato bi se njihova suradnja sa zdravstvenim ustanovama trebala regulirati već postojećim posebnim odredbama Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica (usp. čl. 14. spomenutog Zakona), a ne favoriziranjem pojedinih terapija neodređeno nazvanih "duhovnom medicinom" ili znanstvenom tehnikom, premda iza svake pojedine stoji, ili neka vjerska zajednica, ili guru s imenom i prezimenom, kao što je to slučaj sa Swami Maheshwaranandinom Jogom u svakodnevnom životu. Riječi švicarskog psihologa C. G. Junga ovdje se pokazuju upravo proročkima: "Kad se neka religiozna metoda preporučuje kao 'znanstvena', može biti sigurna da će na Zapadu imati svoju publiku. Yoga ispunjava to očekivanje."

Iz upravo rečenoga bilo bi krivo suditi da se mi opiremo (medicinskom) proučavanju "neobjašnjenih" iscjeljenja tzv. "duhovne medicine". Štoviše, Katolička je Crkva uvijek imala stručnu komisiju, sastavljenu od liječnika i teologa, koja je proučavala takva iscjeljenja vezana uz ozdravljenja u pojedinim katoličkim svetištima ili pri procesu kanonizacije svetaca. Kritički i trezveni znanstveni pristup ovom predmetu mogao bi otkloniti mnoge njegove nepotrebne mistifikacije i zloporabe.

Spomenuta istraživanja mogu provoditi i ateistički orijentirani liječnici, kao i liječnici drugih vjeroispovijesti, od kojih se traži jedino korektnost u primjeni znanstvenih metoda. Pionirski pothvat takvog istraživanja, iako s dosta slabih točaka, od kojih se na neke kritički osvrnuo i M. Jurčević, predstavlja i djelo Čudesna izlječenja, koje je svojevrsni napor (magistarski rad iz psihijatrije) dr. Amira Muzura da, na temu čudesa sv. Bernardina Sijenskoga, psihijatrijski osvijetli djelovanje nesvjesnih mehanizama ljudske psihe u svrhu racionalnog razjašnjenja njezinih čudesnih ozdravljenja. Uz neophodnu rezerviranost u odnosu na Muzurovu interpretaciju Isusovih čudesa, i štošta drugoga s kršćanstvom nespojivoga, Muzurova knjiga u mnogočemu bi mogla poslužiti kao vrijedan orijentir u osvjetljavanju djelovanja medicine New agea, nasuprot njezinoj prevladavajućoj mistifikaciji.

Bilježenja vrijedna jest i činjenica da jedan dio liječnika današnje alopatske medicina pokazuje izrazito zanimanje za "čudesna" ili "duhovna" iscjeljenja koja, u teološkom promišljanju kao da više nisu u trendu. S druge strane svjedoci smo i da je ljudsko tijelo u donedavnoj pastoralnoj skrbi Crkve za bolesnike, u dobroj mjeri, bilo zanemareno. Od nesretnog slučaja s Galileom Galilejem Crkva kao da je prešutno uzmicala pred skrbi za ljudsko tijelo, povjeravajući ga isključivo službenoj medicini, a sebi pridržavajući jedino skrb za duše. Proširenjem saznanja o čovjeku, što ga dugujemo napretku službene medicine posljednjeg stoljeća, razvila se nova znanstvena disciplina, poznata kao psihijatrija, koja je počela "uvažavati psihosocijalne činitelje u somatskoj medicini i holistički pristup bolesniku kao psiho-bio-socijalnoj datosti sa svim promjenjivostima" (usp. V. Muačević, Psihijatrija, Medicinska naklada, Zagreb, 1995.). Značajan iskorak medicine na "dušobrižnički teren" (i rušenja Freudove barijere: "U trenutku kad čovjek pita za smisao i vrijednost života, on je bolestan…") napravio je V. Frankl svojom logoterapijom kao odgovorom na suvremenu "psihijatrijsku bolest" pomanjkanja smisla i "paralizirajuće neinicijativnosti", koju je on definirao kao "noogena neuroza", a koja se manifestira kao "egzistencijalni vakuum" kojega tvorac logoterapije ovako predstavlja: "Danas se pacijenti obraćaju psihijatru jer sumnjaju u smisao svog života ili čak zdvajaju mogu li uopće naći neki smisao života. U tom kontekstu u logoterapiji govorimo o egzistencijalnoj frustraciji. Samo po sebi tu nije riječ ni o čemu patološkom." Dojučerašnji "konvencionalni čuvar zdravlja" koji je svoja uvjerenja skrivao iza autoriteta svoje struke, stupajući na teren "psihoterapije s aspekta duhovnog", zatekao se pred novim izazovima u kojima njegov duhovni stav i njegova konkretna svjetonazorska pozicija teško mogu ostati skriveni. "Liječnička ordinacija postala je prihvatilište za sve koji očajavaju u životu i sumnjaju u njegov smisao", tvrdi Frankl i dodaje kako je s obzirom na "prelazak zapadnjaka od dušobrižnika k duševnom liječniku" psihijatriji pripala neka vrsta namjesničke funkcije. Jednom riječju, liječnici postaju sekularizirani svećenici. Štoviše, u okvirima New age medicine, njezini terapeuti, bili oni službeni liječnici, milosrdni samaritanci, ili obični šarlatani, svi oni postaju navjestitelji nekakvog "smisla" pa bio njihov "smisao" obojen humanistički, hinduistički, taoistički, gnostički ili magijski! Vulgarno razgolićena stvarnost "osamljene gomile" današnjem čovjeku postala je nesnošljivim bremenom.

U New age operatorima gledati samo šarlatane ili im predbacivati prozelitizam i štošta drugo, što nerijetko može biti i istino, za Crkvu bi uvijek moglo značiti isto što i stavljanje flastera na rak-ranu. Moramo staviti ruku na srce i iskreno priznati da je danas premalo dušobrižnika raspoloživih najprije saslušati današnjeg čovjeka s njegovim teškoćama, zatim s njime suosjećati, a potom, u vjeri i zajedno s njime, moliti za njegovo ozdravljenje. Praksu polaganja ruku, koja je postala sastavni dio većine sakramenata, a koju je Crkva naslijedila od svog božanskog utemeljitelja Isusa Krista, koji je u svojoj iscjeliteljskoj praksi često polagao ruke na bolesnike i zapovijedao apostolima da u Njegovo ime čine isto, neki svećenici kao da čine s određenom rezerviranošću koja graniči sa sramežljivošću ili čak s nevjerom (napose izvan sakramenata), dok su iscjelitelji tzv. "energetske medicine" od polaganja ruku napravili pravi ritual, iskorištavajući sve njegove potencijale djelovanja na podsvjesne mehanizme ljudskog uma. Ne malim propustima i od strane Crkve otvorila su se vrata mnoštvu kojekakvih iscjelitelja, vračeva i šamana čiji je broj u stalnom porastu. Upravo u "krizi smisla" ili "napasti besmisla" Papa vidi najveću opasnost stoljeća u koje smo zakoračili, a kao odgovor na tu krizu, među prioritetima Crkve ističe "služenje istini" (Fides et ratio, 2). Isus, koji je "Put i Istina i Život" (Iv 14, 6), jedini može cjelovito iscijeliti čovjeka. Nadasve današnje čovjekove bolesti, od kojih su mnoge upravo "civilizacijske" i rezultat su strahova, stresova i besmisla. I "karizmatski seminari ozdravljenja", oko kojih se svojevremeno digla velika prašina i u katoličkim medijima, ne pripadaju li samo "znakovima vremena" (Gaudium et spes, 4) kao indikator Crkvi da je u njezinom redovitom pastoralu dimenzija tjelesnog iscjeljenja odviše bila zapostavljena ili bar osiromašena i reducirana? Spontanost i masovnost na spomenutim seminarima ne pripada li možda i koncilskom "sensus fidelium", onom "osjećaju vjernika", odnosno, autentičnoj vjeri u živoga Krista Spasitelja koji i danas cjelovito ozdravlja čovjeka, uključujući i njegovo tijelo. Nije li upravo zanemarivanje ljudskog tijela u pastoralu potisnulo i sakrament bolesničkog pomazanja na njegovo "besvjesno primanje", kada je službena medicina od pacijenta već digla ruke pa se sakrament pretvorio i u "posljednje pomazanje"?

Popularizacija New age medicine u Hrvatskoj imperativ je za samu Crkvu da preispita svoju pastoralnu skrb za bolesnike, da učinkovitije izloži značenje sakramenta bolesničkog pomazanja, posebno da kvalificira bolničke vikare koji će se brinuti ne samo o bolesnicima, nego u pastoralnu skrb uključiti i medicinsko osoblje kako bi svaki liječnik u bolesniku prepoznavao trpećeg Krista, a svaki pacijent s Njime sjedinjavao svoje patnje za spas svijeta. Potrebno je u medicinu unijeti više humanosti. Našoj medicini, da bi bila više učinkovita, manjka srca! Ako joj ga neće utisnuti pastoral Crkve, onda neka nas ne iznenade orijentalne iscjeliteljske tehnike s vlastitim soteriologijama.

Opservacijom prim. dr. J. Jelića s obzirom na rezultate istraživanja o učinkovitosti transcendentalne meditacije željeli bismo potaknuti naše čitatelje da i sami više računa povedu o preventivnom očuvanju vlastitog zdravlja. "Osnovni rezultati govore da je stanje svih parametara kod pacijenata koji prakticiraju transcendentalnu meditaciju bolje nego kod kontrolne grupe". Odgovor na mogući uzrok ovih rezultata i odviše je jednostavan, a pruža ga sam primarius koji je proveo istraživanje: "Ovakav nalaz ispitanika dokazuje da one grupe ljudi koje više vode računa o svom zdravlju imaju i bolje rezultate". Poruka je jasna: zdrava prehrana, apstinencija od toksičnih sredstava, nadasve od opijata, droga, alkohola, duhana…, uredan duhovni život (mjesečna ispovijed, nedjeljna misa, dnevna molitva i meditacija), više kretanja… imaju znatnog učinka i na fizičko zdravlje.

Naši prigovori s obzirom na "energetsku" medicinu najviše su usmjereni prema višeznačnom terminu "svetih energija" iza kojeg se, u konačnici, razotkrivaju ezoterijski i tantrički korijeni kojima nedostaje objektivni znanstveni temelj dok klijente i terapeute uvode u antropologiju i kozmologiju religija Dalekog Istoka i primitivnih naroda, moderniziranu verziju spiritizma (npr. channeling), i slično.

"Prirodna" medicina, koja se sastoji od primjene raznoraznih pripravaka na bazi biljaka, minerala i drugih ljekovitih tvari, po sebi je potpuno neutralna te je za žaliti što u klasičnoj medicini nije zauzela istaknutije mjesto. U ambijentu New agea ona je često praćena megalomanskim obećanjima da ima moć iscijeliti i od do sada neizlječivih bolesti te ju se u tu svrhu i "energizira", a pacijentima se terapija određuje individualno, u skladu s njihovom "energetskom vibracijom" i bojom aure, za što su potrebni i posebno "nadareni" vidari čije su usluge, i onda kada se radi samo o dobrovoljnim prilozima klijenata, prilično precijenjene.

Prepuštajući daljnja razmišljanja samom čitatelju i onima koji su u ovom području kompetentniji od nas, napose (katoličkim) liječnicima i teolozima, zaključit ćemo naše promišljanje jednom molbom. Naime, budući da smo u prošlom prilogu već upozorili na to da newageovska medicina, "duhovna", "energetska" ili "prirodna", ako ju se pravo ne usmjeri i kultivira, krije u sebi i nekoliko mogućih opasnosti, sada nam je želja potaknuti katoličke liječnike i teologe na širu raspravu o ovom predmetu, s apelom da se i sami uključe i da sudjeluju, kako u rad oko donošenja novog zakona o statusu nekonvencionalne medicine u RH, tako i pri kritičkoj selekciji raznih New age terapija kako se Crkva i opet ne bi zatekla pred gotovim činom kao u slučaju Joge u svakodnevnom životu. Sve zainteresirane liječnike koji bi nama osobno željeli pomoći u nastojanju da unesemo više jasnoće u ovo područje pozivamo da nam se jave e-mailom: croareopag@yahoo.it; ili na adresu: Josip Blažević, Alojzija Stepinca 73, 32100 Vinkovci.

Do sada izloženi naš kritički stav u odnosu na HUPED-ove aktivnosti glede promicanja nekonvencionalne medicine krivo bi bilo interpretirati kao da je "i Crkva protiv suradnje klasične i alternativne medicine", kako je od strane HUPED-a izrečeno na početku 1. hrvatskog Kongresa. Crkva, brinući se za cjelovito čovjekovo dobro, vremenito i vječno, svjesna je da je Isus Krist jedini holistički iscjelitelj (duha, duše i tijela). Crkva je od svog božanskog Spasitelja poučena i o postojanju grijeha (grijeh ne treba stavljati pod navodne znakove, kako to čine neki New age iscjelitelji!), kojega ne uklanja nikakva iscjeliteljska tehnika, nego jedino krv Isusa Krista prolivena za naše grijehe. Zato je naš stav da niti jedna holistička terapija ne može čovjeku dati spasenje od grijeha i smrti, što je osnovna pretpostavka holističkog zdravlja.

Prije donošenja odluke o (ne)podvrgavanju nekoj alternativnoj terapiji kao orijentir vjerniku mogu poslužiti sljedeća tri pitanja što ih predlaže i G. Ferrari, izdavački urednik talijanskog stručnog časopisa "Religioni e sette nel mondo" ("Religije i sekte u svijetu"):

1. Je li pojedina iscjeliteljska terapija utemeljena na teoretski vjerodostojnim postavkama i priznaje li je službeno neka međunarodna znanstvena ustanova?

2. Je li njezina terapeutska učinkovitost provjerena i eksperimentalno dokazana u strogo kontroliranim kliničkim pokusima?

3. Susreću li se unutar samih njezinih teorijskih postavki pojmovi ili izrazi metafizičke, duhovne, ezoterijske, okultne ili magijske prirode?