Dječaci su bili ushićeni. Sjeli su na pod, oko sebe rasprostrli knjige, radne bilježnice, pernice i atlase, tenisice i male ručnike na koje je majka izvezla njihova imena. Jednu po jednu stvar su stavljali u torbu, također novu, odmjeravajući kako ih najbolje složiti i kako će izgledati kad punu torbu stave na leđa i krenu u školu. Ovo je prvi dan nove školske godine, prvi dan u novoj školi i dječacima, Svenu i Nevenu, bilo je jako važno da ih novi učitelji i novi dječaci i djevojčice u školi zavole. Jer u ovoj školi oni će svim nastavnicima i učenicima - biti novi.

Mira i Marko su ih, neprimijećeni, zadivljeno gledali, a kad je primijetio da mu žena briše suzu s oka, Marko ju je nježno zagrlio. Ovo je bio trenutak koji je rijedak u mnogim brakovima, tišina koja je ispunjena razumijevanjem, prihvaćanjem, toplinom i bliskošću, tako da su riječi jednostavno suvišne. Kad su se tek upoznali mnoge su trenutke ovako proživljavali, ali u usporedbi s ovim - bila je to tek mladenačka romantičnost, s onu stranu pravih, životnih iskustava.

Scena koja je obišla svijet bila je zaista tjeskobna: ljudi uplakani, šokirani, nemoćni, s vrećicama u rukama, napuštali su Aljmaš u šlepu, pred podivljalom JNA i pobunjenim Srbima - na Miru je djelovala otrježnjavajuće. Ratne scene s istoka Hrvatske, kojima su počinjale podnevne vijesti i večernji Dnevnik HTV-a, sad su joj bili živi ljudi, djeca, starci, starice. Nemoćna, invalidna i mentalno oštećena djeca koja su bježala iz svoga doma u Dalmatinskoj Zagori, posve su je otrijeznila. I prizemljila. Mora nešto poduzeti. Mora nešto učiniti. Sad. Odmah. Prije "prognoze vremena"... Dok je ona s mužem uživala u prekrasnom, ljetnim bojama obojanom Međimurju, "tamo negdje" - ljudi su umirali u ratu koji je bio sve očitiji. Nazvala je kolegicu sa studija, bile su cimerice, koja je s mužem i s četvero djece živjela u Baranji. Pozvala ju je da odmah sutradan dođe k njoj u Međimurje i da se djeca na miru pripreme za početak nove školske godine. Ne može ovaj cirkus dovijeka trajati.

Teta Vesna, znate što je bilo sa Svenom i Nevenom, zacvrkutali su. Ona je protrnula. Naravno, ona je znala gdje su blizanci, ali nije znala zašto su djeca bila tako uzbuđena. Ubrzo je saznala. "Zamislite, oni su usvojeni. Idu u drugu školu. Imaju mamu i tatu. Imaju svoj dom. Oni sad imaju sve! Sve imaju!"

Kad se auto belomanastirskih registarskih tablica zaustavio pred lijepom i velikom kućom, okruženom prostranim vrtom koji je bio kao perivoj, njegovan, pun cvijeća i s malim vodoskokom, Vesnu i njenu obitelj dočekalo je gotovo cijelo selo. Mira, njen muž, njegovi prijatelji, njezina rodbina - svi su željeli znati što se "tamo negdje" stvarno događa i čuti najnovije vijesti iz prve ruke. Nažalost, ni ovdje vijest nije bila dobra vijest, nego baš ona stvarna, puna "krvi, znoja i suza", kako su izvješćivali i neki ratni izvjestitelji. U međimurskom selu to je pravilo bilo još očitije, jer je gotovo svaka obitelj imala ponekog od rodbine u Baranji, kamo su mnogi Međimurci dospjeli nakon Drugoga svjetskog rata. Vesnina djeca - Krešo, koji je završio četvrti razred, blizanci Marko i Matko, tek prvašići, i Sara, beba koja je još mirisala po majčinom mlijeku - u trenu su postala miljenici sviju... Svatko im je htio nešto dati, malo se s njima poigrati, malo ih maziti, jer se vidjelo da su nekako uplašena, zbunjena, da uopće ne shvaćaju što se oko njih zbiva... od šutljivog Kreše, do rasplakane Sare.

U dahu, u trenu, između Marka i blizanaca stvorila se "kemija". Dječaci su ga, pogotovo mali Marko (premda ih je teško razlikovao), "zarazili", raznježili, doživio je nekakav "deja vu" efekt, kao da se u mahu vratio u svoje djetinjstvo. Kao da je ponovno dobio šansu odživjeti sve ono najljepše što je negdje u duši bilo prisutno, ali nekako pospano i u magli… Ponovno je smio biti zaigran, maštovit, ići u ribolov, satima promatrati ptice, drveće, dječacima pokazivati što se sve može raditi u šumi, na rijeci, kako razlikovati ovu pticu od one i ovo drvo od onoga. Dječaci su mu se divili. Bio im je kao drugi otac, umjesto onoga koji se odmah vratio u Osijek i priključio Baranjskom bataljunu, koji je imao položaje na Dravi - tamo gdje je zaustavljena srpska agresija.

Umjesto mjesec dana - Vesna i njezina obitelj ostala je u Međimurju sve dok povratak u Baranju nije bio posve siguran. Ali koliko god se dugo na to čekalo, kad se dočekalo - rastanak je bio bolan... Prostrana kuća je živjela punim životom, Vesna i Mira su bile prave menadžerice, Marko je, tako je volio reći, bio "referent za slobodne aktivnosti i za kreativno korištenje slobodnog vremena". Krešo je u Čakovcu završio gimnaziju, blizanci osnovnu školu, a Sara je bila u prvom razredu. Dogovorili su se da će rastanak biti običan, brz, bez patetičnosti i suza, da bi skrili koliko su se tijekom godina sprijateljili i kako je odlazak cijele obitelji ipak - veliki gubitak.

Marko i Mira nisu imali svoju djecu i da nisu proživjeli ovo iskustvo s Vesninom djecom, prazna kuća bila bi povratak u normalnu svakodnevnicu u kojoj su do kolovoza 1991. živjeli. Ovako je tišina lijepo uređenih, ali praznih soba bila nepodnošljiva, ukočena, neprirodna, a slučajan pronalazak mača kojim se Matko igrao Zoroa, ili neke zagubljene čarapice, ili igračke bio je kao nagazna mina - prijetila je eksplozijom emocija i tugom. Zato su odlučili ono o čemu su jednom, kad su shvatili da neće moći imati djecu već razgovarali, ali nikada nisu ni domislili ideju, niti ozbiljno na tom poradili, jer im je zajedno, bez dodatnih "životnih petljancija" s djecom bilo i lijepo i ugodno. Tek kad je Vesna s djecom otišla, shvatili su koliko im djeca nedostaju, pogovoto blizanci. Sad je odluka bila kao instant kava: brzo napravljena, osvježavajuća i okrepljujuća, od nje su i tijelo i duša bili svježiji i živahniji. Kako je Vesna nakon povratka dobila mjesto u Dječjem domu (dobrih informatičara uvijek treba!), sve je brzo išlo. Nekoliko puta tijekom vikenda došli su u Dom, družili se s djecom i na kraju, samo pogledom koji su izmijenili, bilo je jasno: usvojit će dječake, blizance Svena i Nevena, koju godinu starije nego što su bili Marko i Matko kad su ih upoznali. Do kraja školske godine i sva potrebna papirologija bila je sređena i dječaci su novu školsku godinu mogli početi u novom, svom domu, sa svojom mamom i tatom. To što su oni usvojeni bilo je najljepše što im se moglo dogoditi. Tako su to svojoj mami Miri i tati Marku rekli. Oni su sada imali sve! Sve! I svoje sobe i knjige i mamu i tatu i dom! Svoj dom!

Bio je početak školske godine i djeca su pred Domom bila u grupama kao grozdovi, kad su spazili Vesnu kako ide prema zgradi. Nekoliko ih joj je potrčalo ususret... Teta Vesna, znate što je bilo sa Svenom i Nevenom, zacvrkutali su. Ona je protrnula. Naravno, ona je znala gdje su blizanci, ali nije znala zašto su djeca bila tako uzbuđena. Ubrzo je saznala. "Zamislite, oni su usvojeni. Idu u drugu školu. Imaju mamu i tatu. Imaju svoj dom. Oni sad imaju sve! Sve imaju!"

Vesna ih je s olakšanjem i s osmijehom pogladila po glavama. I dok se približavala ulaznim vratima, još je u duši ponavljala vijest za djecu iz Dječjeg doma gotovo nevjerojatnu: "Oni sad imaju mamu i tatu. Imaju dom. Sad imaju sve."