U tijeku priprema za predstojeći Svjetski dan mladih u Kölnu, predsjednik Papinskog vijeća za laike kardinal Francis Stafford napomenuo je kako će sada, kada se toliko govori o europskim kršćanskim korijenima, to hodočašće biti prigoda za stotine tisuća mladih koji će se na njemu okupiti da razgovaraju o budućnosti Europe izgrađene na kršćanskim vrednotama. Sadašnja kultura poziva na zaborav prošlosti, dok je kršćanstvo vjera utemeljena na sjećanju, rekao je kardinal Stafford. Nije to jedini sukob kršćanskog svijeta s današnjicom, ali vrlo je zanimljiva upravo ta potreba današnjeg svijeta da zaboravi i "izbriše pamćenje"; "ostavimo povijest u povijesti" govori se ljudima, posebno mladima, koji bi trebali biti graditelji budućnosti. Samo ta bi budućnst trebala izgleda donijeti neku posve revolucionarnu promjenu u arhitekturi - kako, naime, izgraditi zgradu bez temelja? Zaboravlja se izgleda da onaj tko ne poznaje tu mnogima "neugodnu i nezanimljivu" povijest ne može razumijeti ni sadašnjost, a kamo li vidjeti u budućnost, "biti vizionar".

Budućnost se gradi polazeći od početaka Europe i obogaćujući se iskustvima iz prošlosti, koja je velikim dijelom označena susretom s Kristom - poručuje nam Papa. Krist je nada Europe. Jer, kršćanstvo od nas ne traži da živimo u prošlosti. Baš naprotiv. Ono je živo tek kad ga znamo posadašnjiti. Posadašnjenje je pojam koji današnji Papa često u svojim porukama naglašava. Mladima povjerava ulogu čuvara temeljnih kršćanskih vrednota, ali i onih koji će te vrednote znati predočiti današnjem društvu. Ne kao neke iskrivljene verzije vrednota - vrednota bez istinskog utemeljenja, koje se u mnogim zemljama i mnogim zakonima danas upotrebljavaju, pod krinkom nekog lažnog humanizma, tolerancije ili nazovi kršćanstva - nego vrednota koje nam je Krist ostavio kao životne smjernice u njihovu izvornom smislu.

Kakvi su to dakle kršćanski korijeni i temelji oko kojih se lome koplja u aktualnim raspravama oko nacrta Ustava ujedinjene Europe? Ne radi se tu o nadmudrivanju i istjerivanju nekakvog prava, koje kršćanstvu i njegovoj povijesnoj ulozi realno gledajući pripada. Riječ je o očuvanju i priznanju vrednota koje su, kako uporno ističe Papa, stoljećima nadahnjivale demokratske ideale i ljudska prava moderne Europe. Jer, Europa nije samo zemljopisni pojam, nego i kulturni i povijesni. Kršćanstvo je vjera koja ujedinjuje, jedna je opća Katolička Crkva, i zahvaljujući snazi te ujedinjujuće vjere i ovaj je "stari kontinent" uspio kroz svoju povijest ujediniti razne narode i kulture. Njegovati toleranciju, koja se danas toliko spominje, rasteže, i iskorištava često u pogrešne svrhe. Ne doživljava samo Europa krizu vrednota, doživljava je cijeli svijet, osobito ovaj tzv. "zapadni". A jedan je način da se ta kriza prevlada, ponovno otkrivanje vlastitog identiteta. "Proces proširenja Europske unije ne može se svesti na gospodarsku i političku stvarnost, već se mora razviti u obnovljenu slogu vrednota i očitovati se u pravu i u životu", poručuje Ivan Pavao II.

U svijetu koji je toliko rastrgan ratnim nemirima i nasiljem, da ih već gotovo ravnodušno prihvaćamo kao sastavni dio naše svakodnevice, potrebno je stalno isticati nositelje mira. Četiri stupa, koje je još u svojoj enciklici "Mir na zemlji" objavio papa Ivan XXIII. ili kako su ga još zvali Papa Dobri (ovih smo dana na televiziji imali priliku pratiti izuzetnu seriju o životu Pape koji je za svog petogodišnjeg pontifikata uspio toliko posadašnjiti i oživjeti vjeru, otvaranjem Drugog vatikanskog koncila otvoriti i širom vrata Crkve). Ti su stupovi mira, koje svijetu ističe i današnji Papa - istina, pravednost, ljubav i sloboda. Zato potiče upravo mlade, u kojima prepoznaje (i svojim beskrajnim povjerenjem potiče) "svjetlo svijeta i sol zemlje" da u srcu Crkve traže duhovne izvore koji su nužni za izgradnju društva označenog istinskim mirom, poštivanjem istine i nesebičnim zanimanjem za dobro sviju, osobito onih koji su siromašni i na rubu društva.

Gledajući realno svijet u kojem živimo, to je vrlo teška zadaća. Možemo se pitati i koliko uopće mi svojim malim snagama možemo učiniti da bilo što u njemu promijenimo, da zaustavimo slijed događaja koji današnju civilizaciju vodi "na putu prema dolje"? Naravno da možemo i naravno da se trebamo truditi, bez obzira koliko nam se mali i "beznačajni" rezultati našeg truda činili. Jer da to isto, nisu nesebično činili mnogi prije nas, tko zna koliko bi nam se nepopravljiv današnji svijet činio. Mladi su nada budućnosti, baš zato što su mladi oni koji još uvijek imaju nade. I hrabrosti.