Kolovoz već ide prema kraju, a još uvijek su velike vrućine. Repertoar u kinima lošiji je nego ikada. Uglavnom su to samo "Svemogući Bruce", "Charlijevi anđeli 2" ili "Kako se riješiti frajera u 10 dana". Možda bi najbolji izbor bili "Klokan Jack" ili crtić "Sinbad"?

Ipak, odlučujem se za nešto filmski puno značajnije, za dokumentarni film "Meliesovi filmovi" koji je nedavno emitiran na Prvom programu Hrvatske televizije. Tu je riječ o samim počecima filma, o nastanku filmske umjetnosti. Odabrano je petnaest vrlo kratkih filmova (ili izvadaka iz njih) francuskog producenta, redatelja, scenarista, glavnoga glumca, scenografa (i uglavnom sve ostalo) Georgesa Meliesa (Pariz, 8. 12. 1861. - Pariz, 21. 1. 1938.). Melies nije samo izumitelj filmskog trika i filmske fantastike, već, zapravo, i same filmske umjetnosti. Dokumentarac o tome kralju trikova i izumitelju filmskog spektakla, prikazuje nam sama ishodišta filmske režije, scenarija i glume (i svega ostalog). Povrh svega, naravno, početke raznih žanrova filmske fantastike, kao i filmova religijske tematike.

Melies je započeo kao iluzionist. Godine 1888. kupuje kazalište Robert-Houdin koje je njegovalo iluzionizam i magiju. Međutim, prijelomne 1895. godine, u Parizu prisustvuje jednoj od prvih javnih demonstracija cinematographea braće Lumiere. Filmska ga je iluzija očarala. Odlučio je i sam snimati filmove. U prvih osamdesetak filmova izravno kopira Lumiereove motive i pristup (Partija karata, Dolazak vlaka na kolodvor Vincennes), da bi već 1896. slučajno otkrio da je film mnogo dublji trik i čudo, nego što je to itko mogao sanjati. Za snimanja na pariškim ulicama kamera mu je najednom stala, a kad je malo potom nastavio vrtjeti i poslije pogledao snimljeni film vidio je kako se omnibus (kojega je u početku snimao) kao nekom čarolijom pretvorio u pogrebnu povorku, koja je za vrijeme prekida pred kamerom zamijenila prvotni prizor. Vizualno čudo i crni humor. Film nije samo registracija stvarnosti! On je poput književnosti.

Ta je metamorfoza potakla Meliesovo osebujno stvaranje. Istražuje za kakve je sve trikove film sposoban i sastavlja fantastične filmske priče. Ljudi naglo nestaju, glave se napuhavaju i rastu, osobe se umnažaju, a glave, ruke i noge žive odvojene od tijela, ljudi hodaju po stropu i zidovima i tomu slično. Film je postao rasadište vizualne mašte i poezije.

Stil Jacquesa Menya u izradi ovog dokumentarca prilično je minimalistički. Uglavnom je nastojao oko ugođaja kakav bi imali gledatelji Meliesovih filmova 1900. godine. Najavljivač je pričao priču i govorio naslove, kinooperater je okretao ručicu i projicirao 18 sličica u minuti, dok je pijanist improvizirao glazbu prikladnu radnji koja se odvijala na platnu. Vidimo tek publiku kako se smjestila u magičnom kazalištu Muzeja Grevin. Filmove prati klavirska glazba Erica Le Guena, a najavljuje ih Meliesova unuka Madelaine Malthete-Melies. Komentari su oskudni, ali Meliesovom čudu i ne treba puno komentara.