Ražarena ljubavlju prema Isusu, sv. Gertruda, benediktinska redovnica iz samostana Elfta u Saksoniji, primila je dar stigmi, čime je usko povezana s Isusovim Srcem, kako ga je doživjela u vrijeme duboke kontemplacije. Ipak, kod Gertrude je ovo štovanje Srca Isusova prvotno usko povezano s Mukom Isusovom, pa se zato kao simbol često rabi koplje, kojim je satnik probo Isusovo Srce na križu. Tako su i mnogi drugi mističari nakon Gertrude Isusovo Srce vezivali uz njegovu muku i smrt.

Pod utjecajem "Života Kristova", djela koje se pripisuje kartuzijancu Ludolfu (potkraj 14. stoljeća), štovanje Srca Isusova poprima šire razmjere u redu kojemu je pripadao ovaj životopisac. Najpoznatiji među njima je Jan Gereecht, Lutherov suvremenik, koji u djelu "Tobolac božanske ljubavi" preporuča svojoj subraći u kartuziji u Koelnu da u svojim ćelijama drže sliku Isusova Srca, probodenog sulicom rimskog vojnika. No, kako je ovaj kult bio vezan uz monaški red strogo zatvorenih kartuzijanaca, dugo je ostao omeđen ovim okvirima.

Pravi zamah ovom štovanju dali su isusovci, čiji je član p. Druzbicki, prvi sastavio Oficij Srca Isusova, namijenjen ipak samo privatnoj uporabi. Francuski svetac Ivan Eudes (u 17. stoljeću) izričito traži od redovnika i redovnica koje je sam osnovao da njeguju štovanje prema Srcu Isusovu, pa su tako mnoge kapele i crkve Družbe Isusa i Marije, koju je on osnovao, posvećene ovom otajstvu, a isto je tako unutar njegove družbe nastala liturgija Srca Isusova, koju je za biskupiju Rouen odobrio mjesni biskup.

Najveći poticaj širenju ove pučke pobožnosti dala je (potkraj 17. stoljeća) svakako sv. Margareta Marija Alacoque, redovnica iz kongregacije Pohođenja BDM. Pod duhovnim utjecajem svog ispovjednika, isusovca bl. Petra Colombierea, a kao izravna posljedica brojnih ukazanja, ova je svetica proširila Isusovu želju da se uvede posebni blagdan Srca Isusova, kao dan naknade za sve uvrede koje se nanose Božjoj ljubavi. Isto tako zaslugom ove mističarke uvedena je i danas vrlo popularna pobožnost devet prvih petaka u mjesecu, nastala na želju Srca Isusova, izraženu za jednog ukazanja sv. Margareti, po kojoj je svakome koji pobožno primi svetu pričest svakog prvog petka, kroz devet mjeseci bez prekida, obećan spas duše.

Godine 1765. misa i časoslov Srca Isusova odobreni su za poljske vjernike i rimske članove bratovštine Srca Isusova. Nešto kasnije, početkom 19. stoljeća, pučka pobožnost Srcu Isusovu poprimila je univerzalno značenje, te su mnogi redovnički instituti nastali pod utjecajem ovoga kulta. Godine 1833. uvedena je proslava lipnja kao mjeseca Srca Isusova, a 1856. uvedena je i liturgijska proslava blagdana Srca Isusova za cijeli katolički svijet. Kada se 1875. slavila druga stoljetnica ukazanja sv. Margareti, papa Pio IX. je pozvao sve katolike da se posvete Srcu Isusovu, a Pio X. je odredio da se ova posveta obnovi svake godine.