Oprostite, kucala sam, ali me vjerojatno niste čuli. Smijem li ući?

Župnik je podigao pogled s tipkovnice pisaćeg stroja (s kompjutorom je još na "Vi"), spustio naočale na nos i pogledao ženu koja se, očito, nije usuđivala ući u njegov ured.

- Izvolite. Što trebate?

Ni samom sebi nije djelovao odveć ljubazno, ali to je bila njegova narav i s tom se činjenicom morao pomiriti. Sad, kad ju je bolje pogledao imao je i dodatni razlog za primjerenu neljubaznost. Najprije je uočio frizuru: kratka kosa oko sitnog, ljepuškastog lica, bila je kao da je očerupala nekoliko papiga - razbarušena i u svim duginim bojama. A on, ako je išta volio bio je red i urednost.

- Oprostite, vidim da ste u poslu, ali ja sam se s Vama bila dogovorila za ovaj susret još prošlog tjedna. Došla sam na vrijeme, čekala sam desetak minuta, pa kad sam čula da i dalje tipkate, odlučila sam ući. Možda ste zaboravili. Ja sam Sandra, Trpimirova majka. Vi ste mu vjeroučitelj, a s Vama sam se dogovarala oko krštenja. Sjećate se, rekla sam da bih krstila svih šestoro djece, kao dar Svetom Ocu za njegova ponovni dolazak.

Sad se župnik sjetio razgovora, a pred očima mu je bio i Trpimir, dječak čudnog ponašanja, koji ga je svojom nepažnjom i čestim prekidanjem svakog njegova izlaganja izluđivao... Drugačije je zamišljao njegovu majku. Mislio je da je to vjerojatno zapuštena žena, iscrpljena bijedom, radom i, vjerojatno, alkoholom, s raspucalom kosom, zgrčenim i naboranim licem, i vjerojatno pokojim pokvarenim zubom. Zamišljao ju je primitivnom i pučki rečeno, zbrkanom ženom. Šestoro djece, i ni jedno nije kršteno! A sad je pred njim stajala nevisoka, gotovo krhka žena, dobro njegovana, lijepo odjevena, pristojna, samo ta kosa - vrišti u odnosu na ostali "image".

- Ah, da, sad sam se sjetio... Ne zamjerite, prva pričest, krizma, kraj školske godine, sad i Papin dolazak, imam posla preko glave. Posve sam zaboravio da sam Vam rekao da dođete. Sjednite i objasnite mi sve. Ja moram znati tko i zašto želi krstiti djecu koja više nisu mala, ali ni dovoljno odrasla da sama odlučuju hoće li primiti krštenje i ostale sakramente.

Pokazao joj je na fotelju ispred prozora, a sam je sjeo na suprotnu stranu stolića, na kojem je bila kristalna posuda s bombonima, vaza s cvijećem i nekoliko katoličkih časopisa.

Žena je jedva dočekala:

- Hvala Vam, velečasni. Meni je jako stalo da se djeca krste, da kao prava obitelj živimo s blagoslovom Božjim, da zajedno idemo na nedjeljnu misu, da zajedno molimo za ručak i prije spavanja. Osobno sam ih učila moliti, premda im to malo teže ide. Za sada svi znaju samo "Anđele, čuvaru mili..."

Župniku je svakom novom riječju ova žena otvarala novu zagonetku. Djeluje iznimno uglađeno, po cijelom njezinu držanju vidi se da odudara od ostalih vjernika, njegovih seljana. Rječnik joj je bogat, kad govori o obiteljskom ozračju sva zrači, ali ni jednom nije spomenula muža. Osim toga - Trpimirovo ponašanje je kao nebo i zemlja udaljeno od njezina.

- A muž? Ni jednom niste spomenuli supruga. Zar on ne želi da se djeca krste? Pa, kakva ste Vi to obitelj, gospođo!

Na lijepom, vrlo ženstvenom licu zasjao je osmijeh, a rupice na obrazima otkrile su iznimno šarmantnu osobu koja je u biti vrlo, vrlo sretna.

- Pa, velečasni, ja nemam muža! I nisu to moja rođena djeca. Ja sam im zakonska skrbnica. Nažalost, nemam takve materijalne mogućnosti da ih usvojim, pa sam prihvatila to kompromisno rješenje - zakonski sam za njih odgovorna, ali materijalno za njih još uvijek skrbi država. Ali, ne brinite. Sve je sređeno, premda me je koštalo i vremena i živaca. Sve potrebne dozvole za krštenje sam dobila i od Socijalne službe i od Ministarstva rada i socijalne skrbi. Vidite kako se Bog brine. Sad samo da i Vi učinite svoj dio - da ih u Ime Isusovo primite u Crkvu. Rekoh već, to će biti moj dar Svetom Ocu. Već sam uzela karte za susret s njime. Naručila sam ih preko jedne kolegice.

Obećala sam djeci da ću im ispuniti želju, kakvu god, ako mi obećaju da će sa mnom ići na susret sa Svetim Ocem. A oni su izabrali - ovu frizuru. Kažu da žele da im mama bude k'o Šola, znate, onaj rukometaš hrvatske reprezentacije. I što ću! Obećanja su obećanja! To je nova, moja vrsta ljubavi. Žrtvovati boju kose da bih pridobila njihovo povjerenje i privrženost.

Župniku je ovoliko proturječnih informacija u ovako malo vremena bilo previše, Ništa mu nije bilo jasno, i to joj je rekao.

- Sve je vrlo jednostavno. Rođena sam i odrasla u brojnoj obitelji, siromašnoj, ali sretnoj, jer smo imali Boga. Fakultet sam završila u Zagrebu. A moj mladić je također diplomirao, i kad smo željeli sklopiti pravi, kršćanski brak, izbio je rat. On je među prvima otišao braniti Domovinu, i među prvima je i poginuo. Meni je trebalo nekoliko godina da dođem k sebi, da se saberem i da uz Božju pomoć osmislim život nakon gubitka mladića s kojim sam odrasla, s kojim sam maštala o brojnoj obitelji i o ozračju Nazareta... Nakon nekoliko godina praznine i tuge, Bog mi je sve jasnije govorio da se posvetim djeci koja su u tom istom ratu ostala bez roditelja. Odluka nije bila ni laka, ni brzopleta. Ali - jednom kad sam to odlučila, išla sam do kraja. Uzela sam djecu koju nitko nije htio. Šestoro ih je, prošla su kroz strašne kušnje, ne možete ni zamisliti što su sve propatila, uostalom, Trpimir i Vama stvara probleme pa znate. Ja sam shvatila - to je meni Božja poruka. To je Božja ponuda... To je moj poziv... Jelena, najmlađa djevojčica, imala je tek pet mjeseci. Kad biste znali što su te male duše propatile, i sami biste zaplakali.

Duboko je uzdahnula, vadeći papirnati rupčić iz torbice i brišući suze. Župnik je također uzdahnuo. Ovo nije ni slutio. Ali sad mu je savjest prebacivala zašto nikada nije ni zapitao nikoga od vjernika, ili djecu u razredu, zašto je Trpimir tako zločesto dijete. Ova žena, koja je u prvi mah djelovala kao "rockerica", "padavičarka", s tim "papagajskim gnijezdom na glavi", nikako se ne uklapa u "image" brižne, požrtvovne, samozatajne žene koja je spremna odreći se osobne karijere da bi svoj život posvetila tolikoj siročadi. Nije mogao a da ju to i ne upita. Nasmijala se, bezazleno, djetinje, šarmantno i iskreno:

- A, to. To je zbog djece. Obećala sam im da ću im ispuniti želju, kakvu god, ako mi obećaju da će sa mnom ići na susret sa Svetim Ocem. A oni su izabrali - ovu frizuru. Kažu da žele da im mama bude k'o Šola, znate, onaj rukometaš hrvatske reprezentacije. I što ću! Obećanja su obećanja! To je nova, moja vrsta ljubavi. Žrtvovati boju kose da bih pridobila njihovo povjerenje i privrženost. A znate li, velečasni, da je i Sveti Otac kao mladić ostao bez cijele obitelji... Djeci i to puno znači... Žele ga vidjeti.

- I on sigurno želi vidjeti Vas i Vašu djecu, draga gospođo. I blagosloviti Vašu vrstu ljubavi... Primite i moj blagoslov...

Uz srdačni "doviđenja" dogovorili su dan krštenja djece u nedjelju uoči dolaska Svetog Oca. Između Uzašašća i Duhova, zagrljenih ljepotom Marijina svibnja i ljubavlju Srca Isusova u lipnju. Srca koje je izvor svake vrste ljubavi.