U svojoj knjizi Umjetnikov put Julia Cameron piše da je redatelj Martin Scorsese napisao i dovršio scenarij za Schindlerovu listu i dao ga Stevenu Spielbergu ne bi li ovaj (silno komercijalan redatelj) konačno dobio i svoga prvog Oscara. Cameronica oslikava u kojoj su mjeri veliki umjetnici međusobno solidarni i u kojoj mjeri značajna umjetnost ovisi o zajednici i prijateljstvu. (Za što je javnost obično slijepa.)

Nakon Spielberga tematici istrjebljenja Židova (holokausta) pristupio je još jedan hollywood­ski velikan, poljski Židov u emigraciji, Roman Polanski, filmom "Pijanist", i što se nagrada tiče s još većim uspjehom. Nakon osvojene Zlatne palme, kao najbolji film na Filmskom festivalu u Cannesu 2002., trijumfirao je i na dodjeli Oscara (također najbolji film), dok je na godišnjoj nagradi Cesar u Parizu 2003. film dobio čak šest nagrada Cesar, uključujući nagradu za najbolji film, za najboljeg redatelja (Polanski), najbolji glumac za Adriena Brodya, za glazbu (Wojciech Kilar), itd. Film je snimao u Poljskoj, u koprodukciji s Poljacima.

Stradanja Židova u getima u okupiranoj Poljskoj za Polanskog su autobiografske činjenice. Nijemci su 1940. vozili njega i njegove roditelje u koncentracijski logor u Auschwitzu. Sed­mogodišnji je Roman pobjegao kroz rupu u žičanoj ogradi koju je napra­vio njegov otac pa je ostatak rata proživio kod poljskih obitelji koje su ga skrivale od nacista.

"Znao sam da ću jednog dana snimiti film o tom bolnom dijelu poljske povijesti, ali nikako nisam htio da to bude priča o mojem životu." Zato se prihvatio slične biografije, autobiografske priče "Smrt grada" (1946) slavnog poljskog pijanista Wladyslawa Szpilmana. To je priča o Židovu koji je uspio preživjeti progone u Varšavskome getu i razaranje grada. Umijeće sviranja klavira štiti Szpilmana i u Getu, i više mu puta spašava život. (U očima životinja Szpilman je bio samo životinja koju treba tući i ubiti.) Izbjegava ukrcavanje na vlak smrti koji je njegovu obitelj odveo u logor istrjebljenja Treblinka. Ostatak ga rata skrivaju Poljaci, a nakon Varšavskog ustanka skriva se u ruševinama grada. Na kraju filma njemački oficir neočekivano spašava Szpilmana. Ljubitelj glazbe, i sam pijanist, spoznaje kakav je glazbeni genij Szpilman.

"Pijanist" je film velike autentičnosti i uvjerljiva realizma. Puno je rada uloženo u rekonstrukciju Varšavskoga geta. Redatelju je u tome pomogao Allan Starski, koji je radio i za Schindlerovu listu

Szpilman nije svoje iskustvo podredio nacionalnim mitovima. Ne postoje dobre i zle nacije. (Premda su, što razumljivo proizlazi iz mjesta i vremena radnje, Nijemci pružili daleko najveći izbor zvjerskih tipova.) I Židovi imaju svoje negativce, korumpirane kolaboracioniste i profitere. Poljaka ima i divnih (koji riskiraju svoj život za njega) i opakih (lopova i antisemita), a Szpilmana na kraju spašava njemački časnik, koji je vjerojatno potpisivao smrtne osude. Sam je život taj koji izbjegava apstraktne sheme i priređuje neočekivana iznenađenja.

Premda je film epske dužine (2 sata i 28 minuta), u situaciji gdje sitna greška vodi u smrt, gdje se naokolo stalno zbiva tragedija i krajnje naturalistički prizori, izvanredna nas napetost vodi bez daha konačnoj katarzi i spasu, tako da i ne opazimo da je vrijeme isteklo.