U ljepoti Duha Svetoga, što je u ljudskim srcima razliven, u prožimanju vremenitoga i vječnoga, u nedokučivosti i nedovršenosti čovjekove punine, u tajni i istini blaženstava, u Kristovoj riječi i obećanju, krije se, blijedi i raste razgovor duše s Bogom. Molitvom, radosnicom poniznosti, gradimo most od obala srca do vrata Kraljevstva nebeskoga. Ali na mostu, sazdanom od zaziva i preklinjanja, još uvijek nedostaju ograde, branici sigurnosti, koji nas štite od straha i ponora što se ispod nas obrušava u nedogled Bezdana. Tek čvrsta vjera iz koje je otklonjena i najmanja sumnja, tek usredotočenost i povjerenje u ono što nas na drugoj strani čeka, daju nam snagu i radosno nas vode do kraja puta, do cilja na kojemu se umorni i sretni, iscrpljeni i opušteni, predajemo onima koji nas radosno dočekuju, okrepljuju i časte.

A tko će nas dočekati u kući Očevoj, ne treba ni spominjati; Majka, anđeli i sveci, okupani radošću nad radostima.

Kad svjetlo Životvorca u nama počne blijedjeti, događaju nam se pokliznuća, zamagljuju nam se vidokruzi i izdaje nas snaga. Prisjetimo se Petrova hodanja po vodi. Na trenutak je izgubio povjerenje u Božju svemoć, ispustio ruku koja ga je vodila i počeo tonuti. No Duh nas uvijek podiže, uči nas i jača u našoj ljudskoj slabosti i nestalnosti. Pokazuje nam i dočarava istinitu stvarnost, a puno puta to čini čudima, da bi nas učvrstio u vjeri i zadržao na putu koji je ispresijecan tisućama stranputica, zamki i privida. Dozovimo u sjećanje ludbreško čudo Presvete Krvi, kad je svećenik za vrijeme Pretvorbe na trenutak posumnjao u istinitost onoga što se pod utjecajem Duha Svetoga događa s kruhom i vinom. Duh istine mu je odgovorio ljudskim, da ne rečemo znanstvenim, zbiljskim dokazima i vino je doista pretvorio u Krv Gospodinovu, onu istu koja je na Golgoti tekla za spasenje svijeta, za otkupljenje čovjekovo.

Opreka vjeri jest sumnja, jedina i nepremostiva prepreka iz koje niču sve ostale protivštine. Onome što ne možemo doživjeti čulima svakodnevlja, ne pridajemo veliku važnost, ne želimo se "opterećivati" nevažnim i nepotrebnim stvarima. Iz sumnje izniče farizejština, taktiziranje i kalkuliranje, uz lukavo sotonsko pitanje: Što gubim, što dobivam? Kakvu korist imam od toga? Što o svemu misle moji potencijalni takmaci? Što ako budem prevaren? Što ako sam u zabludi? Ovakva pitanja obvezno jačaju nesigurnost, a ona rađa zavist i neprijateljstvo iz kojeg opet izviru taština i karijerizam, a zatim se lančanom reakcijom prenose na preostale zdrave ostatke osobnosti i čovjek postaje potkupljiv i prodavljiv. Da bi se opravdao za prljave čine, počinje lagati, optuživati, prebacivati krivicu na bližnje i na kraju huliti na sve i svakoga. Pobjegne od sebe sama, zamrači putove prema Izvoru života, poruši mostove koji vode preko provalije grijeha i opačina i odrekne se ljubavi Duha Svetoga.

Zato i najmanju klicu sumnje iščupajmo iz srca, bacimo je u ponor da bismo mogli bez straha i suvišnog tereta koračati prema Božjoj obali. Ne prljajmo Božje darove, robujući lukavim nagovorima Kneza ovoga svijeta, ne klanjajmo se sumnji i prividnosti i ne zaboravimo obećanja koja je Isus dao onima koji ga ljube.