Svatko ima svoj poziv, svoje zvanje, i svojim zalaganjem mora odgovoriti svom pozivu, mora ispuniti svoju zadaću koju mu je Bog dao. Svaki mora ugraditi svoj udio u zemaljski grad, nastaviti djelo stvaranja i dovršavati djelo koje mu je Gospodin povjerio.

No, ima jedno zvanje koje je više nego zvanje, posebni poziv koji Gospodin upravlja svojim izabranicima u njegovu narodu i povjerava im zadaću da nastave Kristovo djelo spasenje i da posvjedoče svojim životom, svojom čistoćom, siromaštvom i poslušnošću evanđelje spasenja. To je svećeničko zvanje i poziv posvećenog života. Moramo za sva zvanja moliti, posebno za roditeljski poziv, ali ovi pozivi su nam nekako potrebniji, da bude među nama prisutna djelotvorna milost Kristova, da se nastavi u našem vremenu djelo spasenja.

Potrebni su Božjem narodu dobri i sveti svećenici koji će nastaviti Kristovo djelo među nama dijeleći njegove milosti u svetim sakramentima, poučavati Božji narod u istinama vjere, ponazočiti u svetoj misi Žrtvu našeg spasenja.

Svećenik je svjedok uskrsne vjere. Nastavlja djelo apostola kojima je uskrsli Krist dao nalog da neustrašivo propovijedaju da je Krist Sluga Patnik koji nas je otkupio, Pravednik i Svetac, Začetnik života, pravi Bog i pravi čovjek. I da nema "ni u kome drugom spasenja. Nema, uistinu, pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti." (Dj 4, 12) Tu vjeru moraju, osobito danas, neustrašivo i radosno naviještati, kad se pojavljuju toliki lažni spasitelji i otkupitelji čovječanstva, nazivajući se zvučnim imenima, obećavajući slasti u zemaljskom gradu koji grade bez Boga.

Svećenik nastavlja Kristovo djelo, poziva na obraćenje i na oproštenje grijeha u sakramentu pomirenja. Danas se izbjegava riječ grijeh, grijeha nema, to je nešto izmišljeno. Međutim grijeh je tragična stvarnost, stravična istina koja nas muči i progoni. I potrebno nam je obraćenje i da dobijemo oproštenje grijeha u sakramentu pomirenja.

Svećenik uprisutnjuje Žrtvu Velikog Svećenika Novog saveza, Isusa Krista. Isus Krist je naš Zagovornik kod Oca, naša žrtva zahvalnica i pomirnica za naše grijehe, naš vječni prinos. Svećenik uprisutnjuje i ponazočuje tu Žrtvu u svetoj misi, da postanemo dionici plodova kalvarijske Žrtve, da doživimo prisutnost uskrslog Gospodina. Po ovoj Žrtvi svijet se spasava i dobiva svoj najdublji smisao postojanja koji mu je Bog dodijelio u svom naumu spasenja.

Danas se puno govori i piše o krizi svećenika. Dijelom je i istina. Svećenici su prvi na udaru materijaliziranog i sekulariziranog svijeta, koji želi izgraditi zemaljski grad bez Boga. Ne čudi nas što postoji određeni broj svećenika koji su klonuli, koji su ustrašeni, bježe i skrivaju se pred navalom neprijateljskih sila. No ne smijemo stvari dramatizirati. Ima još uvijek i bit će golemi broj svećenika koji su vjerni svom velikom pozivu. Potrebno je da se njihovi redovi pojačaju i postanu brojniji. Potrebno je puno novih svećenika. Moramo uzeti k srcu vapaj našeg Spasitelja: "Žetva je velika, ali radnika malo. Molite, dakle, Gospodara žetve, da radnika pošalje u žetvu svoju." (Lk 10, 2)

Blagoslov za jedan narod su njegovi dobri svećenici. Nema teže kazne za jedan narod od one, kad mu Gospodin uskrati svećenike, kad mu ne da dobrih svećenika. Taj je narod osuđen na propast. Znamo iz svete povijesti, da je kao kaznu Bog dao izabranom narodu loše svećenike, koji su bili krivi da židovski narod nije upoznao svojeg Mesiju. Stoga moramo žarko moliti, da nas Bog oslobodi tog zla i da nam dade dobrih svećenika.

Moramo moliti i za zvanja posvećenog života, za redovnike i redovnice, koje Drugi vatikanski sabor naziva "uresom Zaručnice Crkve". Bez njih Kristova bi Crkva izgledala osiromašena, bez misionarskom poleta. Posvećene osobe svjedoče Evanđelje stavljajući se bez pridržaja u službu Bogu, služeći bratu čovjeku. Po njima Crkva je prisutna uz ostavljenu, napuštenu djecu, uz napuštene starce i starice, uz bolesnike, jadnike, umiruće. Po njima Crkva vrši svoj apostolat ljubavi prema potrebnima, neukima, pritiješnjenima, gladnima i bolesnima, zapostavljenima i odbačenima od društva. A to su Božja djeca i to najdraža Bogu, jer su najpotrebnija božanske nježnosti i dobrote. Preko ruku i srdaca posvećenih osoba Crkva vrši svoju svetu dužnost prema toj napuštenoj braći.

Svaki ljubitelj istine, piše bl. Alojzije Stepinac provincijalu Družbe Isusove (10. lipnja 1956.) potpisat će što veli kardinal Faulhaber: "Moglo bi se postaviti pitanje jesu li redovnici potrebni za život Crkve. Može li Crkva opstati bez jedne ili druge zajednice, a da ne propadne. Ali, uzmemo li općenito u razmatranje redovničkog života, i u svojem skladu, on je potreban za život Crkve. Ista je to stvar, kao da se pitamo: 'Da li su čovjeku za život potrebna dva oka ili dvije ruke?' Čovjek, u krajnjem slučaju, može živjeti i sa samim jednim okom i sa samo jednom rukom, ipak, moramo dopustiti da su oba oka i dvije ruke potrebne za potpun i zdrav život."

Svećenik i posvećena osoba je Božji sluga, Božja službenica, Božji čovjek, ispunjen ljubavlju prema Bogu i prema bratu čovjeku. Svi dobro znamo kakvi bi morali biti svećenici i posvećene osobe. Molimo Gospodina da nam dade i u našem vremenu, toliko potrebnom svetih svećeničkih i posvećenih duša; da Gospodin raspali u srcima mladih ljudi sveti plamen duhovnog zvanja, te se spremno odazovu, kao i prvi učenici, na poziv: "Hajdete za mnom! Učinit ću vas ribarima ljudi!"

Kult predaka pojavljuje se u mnogim religijama. Posebno je bio razvijen u rimskoj religiji. Svaka kuća imala je svetište svojih predaka. Sličan kult prisutan je u svim starijim religijama, u slavenskim pod imenom aveti. Po grčkom vjerovanju, blaženici uživaju na Elizijskim poljanama, dok osuđeni trpe u Tartaru, a u Hadu su sjene, skučene, oskudne, bez sjećanja.

U Izraelu se pokojnici nazivaju refaim, a židovski zakon pod smrtnom kaznom zabranjuje njihov kult. Posebno proročki pokreti u 9. i 8. stoljeću prije Krista ustaju protiv kulta mrtvih. Jahve je jedini Bog, samo Jahve, bogovi su bez života - sjene, mrtvi. Kult pređa je nespojiv s kultom Jahve. I dosljedno: po ovom shvaćanju u Podzemlju Židov ne može slaviti boga smrti (Mot) ili babilonsku gospodaricu Podzemlja - Ereškigal. Ali ni Jahvu, jer je Bog neba, Bog živih.

U egipatskim religioznim strujanjima možemo pratiti razvoj misli o smrti i o životu s onu stranu groba. U Starom carstvu i faraona i piramida, vjera u prekogrobni život je veoma prisutna. Napušta se vjerovanje da se Ba-dvojnik (duša) oslobađa tijela i živi u sumornom prostoru svojega groba, u tužnom i mračnom podzemlju, u području "sjena". Mrtvi postaju besmrtni. "Duh" im seli u nebesko prebivalište, na Sunčanoj lađi, i tu mu ništa neće biti uskraćeno.

Iščezavanjem vjere u dvojnika-Ba prihvaća se vjera u besmrtni duh neovisan o materijalnom svijetu, vjera u pobožanstvenjenje. Svaki čovjek postiže vječno blaženstvo. Opjevana je želja za putom u vječnost. Postoje recitacije za sretan put, da se slijedi put sunčanog koluta, ili da se ukrca u sunčanu lađu. Da može slobodno ulaziti i izlaziti, slobodno koračati s gospodarom vječnosti, bogom Re. Da mu bogovi daju vode, kruha, piva, mlijeka. Da pere noge u posudi od tirkiza.

U Srednjem carstvu, na Zapadu, kamo sunce zalazi, počivalište je mrtvih. Značajne iskopine grobova faraona i ostalih velikaša nalaze se u Egiptu na zapadu. Ali već se osjeća neka tuga, što je otkriva spis: Razgovor čovjeka sa svojim Ba (dušom). Spominje se sudište, i to dvostruko, kroz koje Ba prolazi prije nego uđe u carstvo mrtvih, blaženih.

U Novom carstvu pokojnik kroz tmine, na lađi boga Sunca, prolazi u svjetlost. Život besmrtnika je jednak onome na zemlji.

To će se jače naglasiti od 1050. prije Krista do grčkog vremena. To nam potvrđuju knjige mrtvih u kojima pokojnik najprije negativno priznaje da se nije ogriješio o božanstvo ni o bližnjega. Zatim pozitivno, kako je udovoljio božanstvu ono što on voli: kruh je dao gladnome, vode žednome, odijelo golom, prijevoz onom koji nema lađe. Knjiga mrtvih ugrađuje se u mumiju ili se vezicama privezuje uz tijelo, da je pokojnik može predstaviti pred bogom Totu, vrhovnim sucem. Stavlja se srce, središte čovjeka i savjesti, na jednu tezulju, a na drugoj je božica Maat, kćerka sunčanog Boga, koja bdije nad pravdom.

Sve što čovjek očekuje kao rajsko ispunjenje sastoji se u zajedništvu sa sunčanim bogom. Na poljanama zelenim igraju, oru, siju i žanju polja. Tu su bujna stabla puna plodova, lovišta na padinama, ribolov na moru, lov na ptice. Čitaju mudrosne tekstove, razmatraju, a obiteljski život se nastavlja.

Slične zapise nalazimo i u vjeri starih Grka. Pravednici i ljubimci bogova borave na Elizijskim poljanama. Elizij je neka vrsta raskošnog parka. Ondje se ljudi igraju i zabavljaju na cvjetnim poljanama, plešu kola i recitiraju pjesme. Posebno je naglašen susret s prijateljima i bližnjima. Ponovno vidjeti drago lice velika je utjeha starog čovjeka. Scipion izriče vjeru Grka i Rimljana da će vidjeti prijatelje nakon groba.

Vjera u onozemni život pozna nekoliko smjerova. Imamo najprije osobno spasenje u sjedinjenu s božanstvom. To je naglašeno u egipatskoj religiji kao i u grčkim religijama misterija (Dioniz).

U religijama kozmičkog panteizma osoba se rasplinjuje u univerzalno biće svemira. To je naglašeno u hinduizmu: atman-duša pojedinca rasplinjuje se u Brahmi - Velikom biću svemira, u Duši svijeta, za nove prijelaze u pankozmičku besmrtnost. Zla i patnje su posljedice volje za životom, a smrt je samoostvarenje u Prabiću. U budističkoj filozofiji: Bol i iluzije su vlastitost individualnog života, čovjek treba težiti prema Nirvani (iščeznuće), u kojoj, nakon svih preobražaja i pojavnih vidova, nalazi života spokojstvo.

Konačno ateisti negiraju i osobno božanstvo i osobnu besmrtnost, prihvaćaju vječnost materije. Tako misle već Demokrit i materijalisti svih vremena. Smrt nema važnosti. Kad smrt dođe, mi ne postojimo; dok mi živimo smrt ne postoji. Ali to je samo zataškavanje problema smrti, zavaravanje čovjeka. Produljene života ovdje malo koristi. Obnavljanje vitalnosti, osposobljenje oštećenih organa i zamjenjivanje organa, slaba su utjeha. Smrt dolazi sigurno. Ona, prema njihovu uvjerenju, ima posljednju riječ za čovjeka.

Religije svijeta nam svjedoče da čovječji život nije samo postojanje zbog smrti, koja je svršetak i nesavladiva granica. I ateisti, svojom negacijom i suprotstavljanjem, borbom i nastojanjem da se smrt otkloni što dalje, to neposredno dokazuju.

Napisao je netko: uplaćujemo zdravlje, mladost, ljepotu, sreću, a ono nam isplaćuje starost, bolest, grob i pepeo. Tko će jednom u mirnom, tamnom, grobu dovršiti povijest našega života? Je li to sve uzalud?

Kršćanska vjera nas uči: Mene će iz groba, iz prašine i od smrti spasiti Gospodin, Bog moj. Bog je onaj koji piše posljednji redak povijesti našeg života. Nada, koju je Bog uskrsnućem svoga Sina unio u povijest čovječanstva, jest nada i našega života. Naš život nije uzaludan. Ta nada je dar uskrslog Gospodina. "Krist, nada slave, jest među vama!" (Kol 1, 27)

Smrt nije užasni, rušilački, besmisleni, neshvatljivi nosilac tjeskoba, kako to piše Freud, mislilac sumnje, nego je uvjet da mi već sada možemo živjeti našu istinsku, vječnu sreću u ovom životu.

B. Pascal veli: "Bez Isusa smrt je odvratna, ali s njim, ona je nešto sveto, blago i radosno - za pravog vjernika."