Valja odmah priznati da su crkvene bratovštine u posljednjih nekoliko stoljeća proživjele i doživjele silne krize. Danas ih Zakonik crkvenog prava priznaje kao udruženja vjernika, gdje laici, klerici ili i zajedno, teže zajedničkom akcijom poboljšanju kršćanskog života, promicanju javnoga kulta ili crkvenog nauka, a posebno djelima apostolata i dobrotvornosti.

Već u prvotnoj Crkvi susrećemo kršćanska društva koja se brinu za pokop svojih članova, a sredinom 3. stoljeća nastaju zajednice koje svojim članovima predlažu duhovni život, utemeljen na jakim asketskim metodama. U vrijeme cara Teodozija (početkom 5. st.) osnovana je zajednica s posebnom brigom za bolesne. Od 6. stoljeća dalje nastaju zborovi ili bratovštine koji kao prvotni zadatak uzimaju uzajamno pomaganje za života, a nakon smrti, moljenje onih koji su živi za preminule članove. Takva se udruženja vjernika sve više množe i cvjetaju tijekom srednjeg vijeka. U Rimu u 10. stoljeću članovi jedne slične udruge primaju obvezu da namijene četrdeset misa godišnje za svoje pokojne prethodnike. Od karolinških vremena dalje takva udruženja, zborovi, korporacije ili bratovštine sve više naglašavaju potrebu djelotvorne ljubavi, pomaganja pri izgradnji crkava i ostalih javnih zdanja, kao što su ubožišta, bolnice, čak i mostovi.

Prva bratovština koje svoje ime vezuje uz Blaženu Djevicu poznata je u njemačkom gradu Kölnu (1060), ali prva koja se ponosi da ju je priznala Sveta Stolica i da je od pape dobila pravo na oproste bila je bratovština Majke Božje u Padovi (1258) pri crkvi braće dominikanaca. U Rimu posebni utjecaj ima "Arciconfraternitas Gonfalonis", kako je nazvana 1354. godine, ali svoje podrijetlo vuče još iz vremena sv. Bonaventure, stotinjak godina ranije. Uz ovu nadbratovštinu vezana je i hrvatska bratovština sv. Jeronima u Rimu, koja je nastala stotinjak godina kasnije, a imala je svrhu povezati i uzajamno pomagati naše zemljake u Vječnomu gradu.

Danas bratovštine nemaju takav utjecaj kao nekoć, a njihovo se pojavljivanje često povezuje s folklornim djelovanjem, što ne odgovara istini, u što se može uvjeriti svatko tko, recimo, u danima Velikog tjedna sudjeluje ili bar promatra glasovitu noćnu procesiju "Za križem", u noći Velikog četvrtka do jutra Velikog petka. To je istinski izričaj pučke religioznosti naših krajeva kojima članovi raznih bratovština daju posebni pečat, i samo valja žaliti što su bratovštine tako brzo nestale iz mnogih naših krajeva, posebno na sjeveru, gdje im je teško naći i spomen.