I ovaj je aerodrom gotovo isti kao onaj s kojeg je upravo stigla: ogroman, s bezbroj pokretnih stepenica, i to joj se činilo najvažnije - prepoznatljiv iz mnogih filmova ili TV-serija, mahom kriminalističkih. Amerika je, koliko ju je uspjela upoznati tijekom jednomjesečnog putovanja, sva satkana po istom modelu: tu je sve golemo: golemi neboderi, široke autoceste, prostrane zrakoplovne luke, ogromni zrakoplovi, sve predimenzionirano i - umarajuće. Jedva je čekala da se vrati u svoju lijepu, staru, ali raznoliku Europu s mnogim ljepotama, pa makar i brazgotinama na tom licu jedne dame, stare Europe, u kojoj je, sad je posebno shvatila, i jedan dragulj - njena domovina Hrvatska. Trebala je doći u Ameriku da vidi kako joj je dom i domovina jedna i jedina - Hrvatska.

Kad je sva prtljaga iz zrakoplova izašla na pokretnoj traci, sa strahom je i tjeskobom shvatila da nema jedne njezine torbe. A onda se u trenu sjetila - ostavila ju je u čekaonici kad je službeni spiker oglasio let za Los Angeles. Sva zgrčena od neugodnosti i krivnje (ovo se samo njoj može dogoditi, sad joj je bilo jasno) pošla je ususret gospodinu, a prepoznala ga je po "Glasu Koncila" kojeg je držao u ruci, kao znak raspoznavanja.

- Vedrana, pružila mu je ruku, Vi ste vjerojatno gospodin Drago, rekla je na hrvatskom.

- Da, ja sam Drago, i drago mi je što sam Vas upoznao. Mi, Hrvati Los Angelesa uvijek s radošću primamo Hrvate iz Domovine, pogotovo sad, kad nas zanima što se sve tamo događa.

- Ali, ja već mjesec dana ne znam što se tamo događa, ja sam već mjesec dana tu, i već mi je dosta i Georga Busha, i Saddama Huseina i Zaljevskog rata, jedva čekam da se sve ovo završi i da odem kući. Imate li Vi možda neke nove vijesti? Koliko vidim američke TV postaje prate samo Zaljevski rat.

- Nažalost, imam. CNN je upravo javio da je na Plitvičkim jezerima ubijen jedan hrvatski policajac. Na sam Uskrs. Strašno! U Hrvatskoj je Uskrs osvanuo krvav. Ništa ne sluti na dobro. Mogu li uzeti Vašu prtljagu. Je li to sve?

Vedrana se sva zacrvenjela od neugodnosti. Sad je morala reći što joj se dogodilo s putnom torbom i zamoliti ga da joj pomogne u proceduri, jer je bila sigurna da ju je zaboravila u čekaonici aerodroma u San Franciscu.

- Ništa strašno. Sad ću ja obavijestiti aerodromsko osoblje, a mi ćemo tu, u restoranu, pričekati sljedeći let. Znate, to Vam je u Americi sve puno jednostavnije. Tu je organizacija gotovo savršena. Zrakoplovi iz San Francisca slijeću svaka dva sata. Za to vrijeme mi ćemo popiti kavu, i Vi ćete mi malo pričati o Hrvatskoj. O Hrvatskoj nikad dosta.

- Vedrana, odakle ste? Znam samo da ćete sudjelovati na Kongresu, ali ništa drugo ne znam.

- Iz Osijeka. U Osijeku sam završila i osnovnu, i srednju školu, i fakultet, radim u jednom gradiću, tako da svaki dan putujem.

- Iz Osijeka ste… A znate li možda gdje je Zeleno polje?

- Znam. Tamo sam odrasla. Ali tamo su sad jedna škola, pa jedna tvornica i jedva bi se moglo još nazvati - polje. Pogledala ga je malo hrabrije. Bio je to gospodin u ranim šezdesetima, i pravih gospodskih manira, vrlo elegantno odjeven, prosijede kose i brkova, koji su cijelom licu davali šarm i ozbiljnost zrelosti - svjesne vrijednosti životnog iskustva.

Nakon nekoliko minuta, uzdahnuo je i tihim glasom počeo… Vidite, ja sam kao šesnaestogodišnji mladić bio zarobljen, prošao sam Križni put, bio sam hrvatski vojnik, ma dijete, dječak, zapravo, i na Zelenom polju, u Osijeku je bio logor. Bilo je strašno. Žega, prljavština, uši, gnjide, bilo je neizdrživo. I tu su nam neke djevojke, bile su mlade, naših godina, donosile kiflice, peciva, svježi kruh, govorile su stražarima da smo im mi braća, ili bratići, ali nismo bili, dakako… Često sam se sjetio tih djevojaka, zahvalio bih im, ali nikada ništa nisam saznao… Još jednom je uzdahnuo, zašutio, a u oku mu je zaiskrila suza…

Vedrana je također počela plakati. U grlu se nešto steglo i jedva je izgovorila… Moja mama i njezine sestre često su nam pričale o tome kako su, kao djevojke, nosile hranu - kiflice, kruh, pecivo, i ostalo što se moglo, u logor, hrvatskim vojnicima, na Zeleno polje. Nisu ih poznavale, ali su im željele pomoći kako su mogle i umjele. Jednom je jedna od njih čak i naglas izgrdila nekog partizana što ju, tobože, napada, samo da ih puste do mladića koji su bili mladi, nevini, bespomoćni, zatvoreni u prostor ograđen bodljikavom žicom s naoružanom stražom okolo, kao da su zločinci, ili opasne zvijeri… O tom se, kao i o kardinalu Stepincu, pričalo u sasvim rijetkim, intimnim trenucima obiteljskih okupljanja, uvijek u pola glasa i s onim strahom: "I zidovi imaju uši!" I naravno, postojao je dogovor da nitko i nikada u javnosti o tome ništa ne kaže, da "ne zucne".

Gospodin Drago sav se pretvorio u uho… Šutjeli su i gutali suze, posve uronjeni u neki drugi, patnički svijet jedne hrvatske mladosti, jedne priče, koja je svoj kraj, svoj happy end, doživjela sada na Los Angelovskom aerodromu.

- Pozdravite mamu i njezine sestre. I zahvalite im, tiho je rekao.

- Nažalost, moja mama je umrla prije nekoliko godina.

U smeđim Draginim očima odražavala se sva tuga i plemenitost ovog čovjeka.

- Žao mi je. Evo Vam sto dolara, platite misu za mamu. Na ovom papiru u koji ću vam staviti novčanicu imate moju adresu, i, moje ime i prezime i moj potpis. Izvolite. Javite se, katkada.

- Hvala! Sva zbunjena uzela je papir s novčanicom, preplavljena zahvalnošću i svojoj mami i tetama, i ovom gospodinu, i Bogu na ovom daru.

- Upravo javljaju da je stigao zrakoplov. Ne brinite, tu je sigurno Vaša putna torba. Kad ju podignemo, odvest ću Vas svojoj sestri. Tamo ćete odsjesti. Proći ćemo kroz Hollywood. Vidjet ćete gdje se snimaju filmovi.

Napokon u "svojoj" sobi. Nakon što je izmolila Večernju iz Časoslova, Vedrana je, još jednom proživljavajući sve što je toga dana doživjela, uzela novčanicu koju je dobila, i pogledala papir koji je bio presavijen, s adresom gospodina Drage.

Bio je to ček - s neispisanom svotom.

Klekla je pored kreveta i poljubila sliku Milosrdnog Isusa i Gospinu… U mašti je vidjela film, dostojan Hollywooda. I naslov: "Priča sa Zelenog polja".