Kamo taj svijet ide? - pita nedavno susjeda iz zgrade, žaleći se na uvijete na poslu. Radi u privatnom poduzeću, koje prilično dobro posluje, plaće nasuprot tome redovito kasne, ali najgore u svemu je, kaže, odnos prema "podređenima". Ta riječ "podređeni", mogla bi se zapravo u njezinom slučaju zamijeniti riječju "robovi". Na pitanje sliježem sućutno ramenima, u stilu "bit će bolje", ali zapravo ne znam što reći i kako pomoći osobi koja očito trpi psihičku torturu, a zbog teških prilika mora nastaviti dalje, svakog dana u istoj sredini, čekajući ponovno iste "napade" onih koji posjeduju "moć" (ako se to tako može nazvati). Da netko izmisli lijek "neosjetljivosti" na takve stvari, mislim da bi dobro profitirao na domaćem tržištu.

Njena situacija, nažalost, u našoj zemlji postala je vrlo učestala i uobičajena. Što se to događa s ljudima? Je li nekakav virus u zraku, ili se taj virus skriva u svakom takvom nasilniku i samo čeka priliku da mu stečena "moć" dopusti da se razmaše? Jer, često smo svjedoci takvih promjena da nam je teško povjerovati kako je riječ o istoj osobi. Donedavno ljubazni, veseli, opušteni ljudi pretvaraju se, pod utjecajem virusa moći, u neprepoznatljive male diktatore, koji zagorčavaju i diktiraju život ne samo drugima, nego i sami sebi. I sami teško podnoseći toliko opterećenje. Postaju paranoični, u kolegama, pa čak i u prijateljima, vide potencijalne ili stvarne neprijatelje, a jedino važna postaje borba za očuvanje "prijestolja", koje im, kako im se čini, svi žele oduzeti.

No, kako pomoći ljudima iz njihove okoline koji zbog toga pate? Najučinkovitiji je lijek izliječiti nosioca "virusa", no to je ujedno i najteže.

Kao i mali svakodnevni "diktatori" iz naših sredina - škola, fakulteta, kvartova, radnih mjesta... ponašaju se i oni "krupniji" diktatori, koji raspolažu puno većom moći. Onom koja u nekoliko sekundi može uništiti stotine i tisuće života. A njihovi motivi su vrlo slični. Uz one pokretače materijalne i financijske prirode, njihov je najveći pokretač oholost. U njihovoj je vrsti igre najvažnije pokazati tko tu igru vodi i tko joj određuje pravila. Pokazati protivnicima da, ako požele, mogu svima nauditi. Jer oni nisu slabi (čitaj s početka; miroljubivi, blagi, strpljivi, srdačni, razumni), nego jaki. A tu im uvjerenost u vlastitu snagu daju moć i položaj.

Protiv takvih demonstracija sile moćnika, čine se, pogotovo u današnjem trenutku, beznačajno tihim glasovi i molitve za mir. Dok po prvi puta, kao nogometnu utakmicu, čovječanstvo prati prijenos rata uživo, istodobni se svakodnevni prosvjedi i mirovni apeli čine uzaludnima. Ali znamo da nisu. Znamo da takozvani "slabi", oni "miroljubivi, blagi, strpljivi, srdačni, razumni...", u konačnici pobjeđuju. Znamo da se slabim činio i Isus razapet na križu, ali da je taj isti razapeti Isus u slavi uskrsnuo, da Ljubav pobjeđuje smrt. Bez obzira kako nam se i u našim svakodnevnim životnim situacijama, i na svjetskoj razini, to činilo teško. Važno je u toj Ljubavi ne odustati, jer je ona jedini lijek protiv virusa oholosti i netrpeljivosti. Ona je jedini lijek koji ozdravlja našu sredinu i naše društvo.

Da u molitvi i nadi ne posustajemo poziva nas u ovogodišnjoj poruci za Svjetski dan mladih i Sveti Otac. Papa u poruci poziva mlade da se pouzdaju u Mariju, osobito u teškim trenucima. I tema izabrana za ovogodišnji Svjetski dan mladeži povezana je s Godinom krunice: "Evo ti majke!". "I vi ste mladeži suočeni s patnjom: samoća, neuspjesi i razočaranja u vašem osobnom životu; poteškoća uključivanja u svijet odraslih i u profesionalni život; rastanci i žalosti u vašim obiteljima; ratna nasilja i smrt nevinih. Znajte ipak da u teškim trenucima, s kojima se svatko susreće u svom životu, niste sami: kao Ivanu podno križa, tako i vama Isus daje svoju Majku, da vas utješi svojom nježnošću", kaže Papa.

Nitko nam nije zajamčio da će život uvijek biti lagan i bez problema. I kad nam se na putu stvore poteškoće, ne trebamo odmah posustati i pasti u depresiju, bez nade u bolje sutra, jer se "svijet ne može mijenjati". Ako vjerujemo onda zasigurno znamo da ne postoje takve teškoće koje se ne mogu riješiti. U tome, poručuje Papa, pomaže najprije molitva. Uz molitvu možemo "biti jaki u vjeri, postojani u ljubavi, radosni i ustrajni u nadi". A takvi smo potrebni današnjem svijetu. Čovječanstvu su, kaže i Papa, potrebni mladi koji se hrabro usuđuju ići protiv struje i snažno i sa zanosom proglašavati svoju vjeru u Boga; "U ovom vremenu kojem prijeti nasilje, mržnja i rat, mladi trebaju svjedočiti da samo On može dati istinski mir čovjekovu srcu, obiteljima i narodima na zemlji. Zauzimajte se u traženju i promicanju mira, pravednosti i bratstva. I ne zaboravite riječ evanđelja: 'Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!'"