NISU NI POMISLILI DA JE BOG ZABRANIO UBITI

Na mom rodnom otoku Hvaru veoma se intenzivno proživljavaju dani godišnjeg prisjećanja na muku i smrt Isusa - koji je Krist. Premda moje Zastražišće nije među šest mjesta uključenih u poznatu hvarsku procesiju za križem, i mi običavamo nositi križ. Nosi se po mjestu u sumrak Velikoga četvrtka, a u svitanje Velikoga petka idemo do susjednog sela, spuštamo se na more i penjemo natrag. Dakako da ne mogu odoljeti, a da se, pun zahvalnosti Bogu, ne prisjetim da sam i ja bio križonoša sve do 1996. godine.

Nakon podnevnog odmora, u predvečerje bi se nastavilo s obredima Velikoga petka. Pjevala bi se tada i Muka Gospodina našega Isusa Krista po Ivanu. Ne znam kako drugi drugdje reagiraju dok se pjeva Muka, ali dječaku u Zastražišću se svaka riječ usijeca duboko u dušu. Slušao sam iz godine u godinu i rečenicu koja me je kasnije zaokupljala i nagonila na razmišljanje i na ispit savjesti. Radi se o drugom dijelu 28. retka 18. poglavlja Ivanova evanđelja. A glasi: I oni ne uđoše da se ne okaljaju, već da mogu blagovati Pashu.

Naime, Židovi su, nakon što je Isus potvrdno pred Vijećem odgovorio kad su ga pitali je li on Krist, donijeli neopozivu odluku da ubiju Nazarećanina. Da bi to mogli i ostvariti bilo im je potrebno dopuštenje rimskoga upravitelja Judeje. Stoga su se, vodeći svezanog Isusa, uputili Ponciju Pilatu. Budući da se smatrao obredno nečist onaj čovjek koji je stupio nogom u kuću nekog poganina, Židovi nisu htjeli ući u dvor upraviteljev da se ne bi okaljali, odnosno, prema prijevodu koji se pjeva na Veliki petak u Zastražišću, da se ne opogane. Okaljani, ili obredno nečisti, ne bi mogli blagovati Pashu koja je bila sljedećega dana. Pilat je smatrao da politička razboritost nalaže da im udovolji želji pa se o slučaju upoznao na mjestu koje se zove Pločnik, a hebrejski Gabata. Što je dalje bilo svima je dobro poznato. Pilat je, na kraju ipak osudio Isusa na smrt, teatralno pritom perući ruke. Isus je, noseći svoj križ, došao na mjesto koje se zove Lubanjsko, a hebrejski Golgota, bio razapet i domalo predao svoj duh u ruke Očeve, a onda je pokopan u novi grob. A glavari svećenički, starješine i svi drugi koji su došli Pilatu tražeći smrt Isusovu, otišli su svojim kućama zadovoljni radi obavljena posla i sutra u miru blagovali Pashu.

Ono što je mene oduvijek zbunjivalo u spomenutoj zgodi jesu kriteriji koje su Židovi imali. Držeći se religioznih propisa i drevnih običaja, smatrali su kako bi sagriješili ukoliko bi ušli u pogansku kuću. Istodobno dolaze poganinu kako bi, pred vratima njegove kuće, isposlovali dopuštenje da ubiju nedužna čovjeka za kojega, što je najmučnije, znaju da je nedužan i kojega su odlučili žrtvovati kako bi se zadržao i religiozni i politički status quo. Smatrali su da vrijeđaju Milosrdnoga Boga, koji ih je snažnom desnicom izveo iz egipatskog ropstva, ako zakorače preko praga kuće u kojoj živi poganin. Istodobno nisu ni pomislili da je upravo taj Bog, dajući im na pločama Saveza uklesane upute za život, zabranio ubiti bilo koga. A pogotovo proliti krv nedužnu.

Razmišljajući o njima, razmišljam i o svim ljudima svakog prostora i vremena. Pa i ovog našeg. Razmišljam o ljudima koji misle da mogu bilo što činiti ako kažu da to čine u Božje ime. Razmišljam o ljudima koji su umislili da su, radi službe u koju su pozvani i postavljeni, uvijek u pravu. Razmišljam o ljudima koji su radi slova zakona zanemarili njegov duh. Razmišljam o ljudima koji ne dopuštaju da svaki trenutak njihova postojanja i djelovanja prožme Isusova Radosna vijest o Bogu koji je Otac i koji nas ljubi. Razmišljam o ljudima na koje se mogu primijeniti Isusove riječi: Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske.

I pitam se jesam li i ja među njima. I molim se da nas Isus svojom smrću oslobodi i od te napasti. Da nam daruje milost svoga Duha koji će nas potaknuti da idemo prema Kraljevstvu Očevu putem koji nam je pokazao Krist Isus. Isus koji je, kako reče Petar, prošao zemljom čineći dobro.