Kakav uvid dobiva Zapad u "balkansku dušu"? (Uzgred budi rečeno i nas Hrvate trpaju u taj čudan lonac.) Najznačajniji je onaj putem barbarogenijalnih srbijanskih filmova. Osobito preko dva redatelja. Za Emira Kusturicu znamo, no tu su još filmovi Srđana Dragojevića (ratni "Lepa sela lepo gore" i kriminalistički "Rane"). Takvi nas uvjeravaju da osim već poznate vrste homo sapiensa na Balkanu postoji i posebna endemska vrsta. Tzv. balkanski barbarogeniji (čijem je nastanku možda kumovao Bulatović romanom "Đavoli dolaze"), koji širokom ruskom dušom sve čine po trenutačnoj inspiraciji ("kad voljem voljem, kad koljem koljem"), predaju se ljubavi i silno rastrošnoj darežljivosti, ali dok hodaju ulicom pucaju iz šmajsera u zrak tek tako, ubijaju bez veze koga stignu, pjesnički i koljački, lirske duše, osobito strastveno ubijaju one koje vole, ali pritom plaču jer ih vole, pa ih opet ubijaju, vrlo osjećajni ljudi. U tu vrstu, ipak, ne uvrštavaju nas Hrvate, pošto smo mi sasvim mračno i apstraktno čisto zlo.

Za razliku od njih, Goran Marković (1946.), također svestrani autor, stilom i sadržajem nalikuje na hrvatske redatelje. S njima dijeli sličan utjecaj češke škole (diplomirao je režiju 1970. u Pragu). Sin je poznatih glumaca Olivere i Rade Marković. Od 1969. režira na TV Beogradu igrane serije i mnoge dokumentarne i glazbene emisije. Već od prvog cjelovečernjeg igranog filma ("Specijalno vaspitanje" 1977.) dobiva međunarodne nagrade (Mannheim). "Nacionalna klasa" (1979), "Majstori, majstori" (1980), nagrada za režiju u Ma­nili 1982. Naša (katolička) kritika osobito ga je po dobru upamtila društvenom metaforom, filmom katastrofe "Variola vera" (1982), o epidemiji velikih boginja 1972., gdje se usudio staviti u film molitvu, vjernike prikazati u dobru svjetlu, a režim u lošem. Po većini je kritičara najbolji film "Već viđeno" (Deja vu) (1987), priča o opsjednutom glazbeniku (Mustafa Nadarević), spoj horrora, melodrame i socijalne drame.

Marković je izrazito urbani autor kojemu su balkanski primitivci i luđaci strani, u njega su čak i negativci tužne i tragične osobe. Odatle je njegov otpor Miloševiću razumljiv. Tije­kom demonstracija 1996. i 1997. snimio je dokumentarac "Poludeli ljudi", a kasnije i igrani film "Kordon" o Miloševićevim policajcima batinašima.

Nedavno je HTV prikazala Markovićev film "Tito i ja", snimljen histerične 1992. godine. Kroz duhoviti prikaz Jugoslavije 1954. Marković se obračunava s komunističkim totalitarnim poretkom u trenutku dok je Milošević (i njegova supruga na čelu titoističkog JUL-a!) na vrhuncu svoje moći. Marković se poslužio okolnošću što je Tito Hrvat, a to je u trenutku masovne mržnje prema svemu hrvatskom postalo Ahilovom petom titoizma u Srbiji. Marković ironizira Titov kult ličnosti, poslušnike i fanatike poretka, a ne Hrvate (što je pravi podvig u onome trenutku!), premda se dio filma odvija u Hrvatskoj, premda je za duhoviti lajtmotiv odabrao skladbu (aranžiranu u stilu rumbe) "Čim se sednem već mašina fućka pa te pela u beli Zagreb grad." Diskretni humor i zafrkancija jednako pogađaju Titov kult kao i autoritarni represivni režim kojega pars pro toto predstavlja "pedagog" drug Rajo, nadobudni i nasilni fanatik poretka. ("Neprijatelj vreba sa svih strana!") Film je sniman iz perspektive pučkoškolca koji, kao nagradu za pismeni zadatak "Da li voliš druga Tita i zašto?", kreće na dječji "Marš Titovim rodnim krajem". Napisao je da Tita voli više od mame i tate jer je želio pratiti djevojčicu na tom putu. U pješačkom maršu od Zagreba do Kumrovca ima, valjda, autobiografskih momenata, premda je sjećanje slabo. Nadrealna Medvednica je čudno daleko od Zagreba (nedogledna ravnica!), kao da idu od Beograda prema Fruškoj Gori, ili to, možda, Šumadija glumi Zagorje? U dobrodušnom švejkovskom spoju sentimentalnosti, humora i okrutnosti, najtragičniji je upravo negativac drug Rajo. Marković ironičnom simpatijom gleda na sve.