Pred nama je vrijeme korizme, vrijeme iščekivanja Uskrsa. Vrijeme u kome će se mnogi ljudi opet odreći raznih dragih stvari. Nekih navika, kao što su pušenje, možda nekih jela ili pića, nekih slastica. Ali kad prođe korizmeno vrijeme oni će ponovo pušiti, možda ponovno pretjerivati u jelu i piću, dapače mnogi će i dalje imati stare slabosti i mane koje su imali i prije. To nije pravi smisao korizme i korizmenog posta. Nažalost postoji nemali broj vjernika koji se u korizmi odriču nečeg njima dragog, a ne pada im ni na pamet da se odreknu neke mane. Na primjer ogovaranja, kritizerstva, klevetanja... Zaboravljaju da na drugoga može baciti kamen samo onaj koji je potpuno bez grijeha, a to su najmanje takvi koji već idući iz crkve kritiziraju i ogovaraju.

Ogovaranje i klevetanje je grešan odnos prema bližnjima i prema samom Spasitelju. Ono što je učinjeno dobro jednom od onih koji pripadaju Kristu, učinjeno je Njemu samome, On je tako rekao. Ali i ono loše izgovoreno ili učinjeno također je učinjeno Kristu samome. Mnogima koji se bave manom ogovaranja i pričanja babskih priča "puna su usta poštenja" i ne pada im na pamet da se kroz korizmu, a kamoli za cijeli život, odreknu tih mana. "Smatra li se tko bogoljubnim, a ne obuzdava svoga jezika, nego zavarava srce svoje, isprazna je njegova bogoljubnost." (Jak 1, 26)

Korizma, kao i Uskrs, postoji zbog Božje ljubavi. Bog sve čini iz ljubavi. Zato je kroz korizmu najbolje - učiti se ljubavi i činiti nešto iz ljubavi. Tu nam opet sveci daju bezbrojne primjere. Učiniti neko djelo iz ljubavi prema Bogu i iz ljubavi prema onima kojima je ljubav najpotrebnija. Učiniti takvo djelo ako ne svaki dan, ali bar često. I kad prestane korizma, ne prestati činiti takva djela, nego ih činiti i dalje. Tako će korizma zaista dobiti pravi smisao. Smisao korizme je rast u ljubavi. Tko se jednom privikne činiti djela ljubavi iz ljubavi prema Bogu, taj više neće htjeti prestati činiti ih. To mogu biti i mala djela kao - ući u crkvu i pokloniti se pred Isusom u Svetohraništu i predati Bogu sve što je u nama dobro i loše, dati milostinju, sudjelovati na pobožnosti klanjanja itd. Ako ustrajemo u činjenju djela ljubavi, jednog dana na "času smrti" imat ćemo iza sebe mnoštvo djela ljubavi. Ta su djela slava Božja.

U knjizi o Tobiji Tobit kaže svome sinu: "Udijeljena milostinja oslobađa od smrti i ne dopušta da odeš u mrak. Jer milostinja je mio dar pred licem Svevišnjeg." A u Evanđelju svetog Luke zapisane su riječi koje je Isus uputio skrušenoj grešnici koja je ljubila Isusu noge i mazala ih pomašću: "Oprošteni su joj grijesi, i to mnogi, jer je pokazala mnogo ljubavi" (Lk 7, 47).

Rekao mi je nemali broj ljudi da ne mogu shvatiti kako su ljudi mogli Isusa tako okrutno razapeti. Ali kako se s Isusom postupa danas? I previše je onih koji Isusa razapinju svakoga dana. I to raspinjanje ga vrijeđa više nego ono od prije gotovo dvije tisuće godina. Mnogi niječu njegovu otkupiteljsku smrt i prihvaćaju razne "istočne prakse". Mnogi upravo užasno psuju Boga i tumače kako to nema veze sa smrtnim grijehom. Premnoga nasilja prema nevinim osobama, osobito prema djeci, i ostala zla razapinju Isusa svakoga dana. U svima koji čine takva djela Isus biva razapet, Isus u njima umire. Oni okrutno ubijaju Boga svakoga dana. Žele živjeti, a ubijaju Život u sebi, zagorčavajući život onima oko sebe. Puno je onih koji umiru od gladi, dok se drugi razbacuju raznim nepotrebnim stvarima. Riječi: "Bijah gladan i nahraniste me...", kao da se mnogih vjernika uopće ne tiču, iako kažu da slave Božić, da slave Uskrs. I to je velika tragedija.

Ali što možemo učiniti mi kršćani? Prorok Izaija govori o postu koji je Bogu po volji: kidati okove nepravedne, razvezivati spone jarmene… podijeliti kruh svoj s gladnima. Možemo ispružiti svoje ruke onima koji su potrebiti, a svoje srce preko njih darovati Isusu.