A čega ćeš se ti odreći? Čega si se ti odrekao? Ovakvi i slični upiti ovih su dana često predmet razgovora mnogih vjernika, ali i onih "anonimnih vjernika", kako nazivamo one koji redovito ne idu u crkvu ili povremeno idu, ali se ipak nečega odriču kroz korizmu. Zasigurno će lijepi broj, i ovih i onih, biti prepoznatljiv po odricanju od cigareta, alkohola, kave, preobilne hrane, slatkiša, zabava i tome sličnoga. Shodno tome i naš govor o odricanju uglavnom se svodi na stvari koje svakodnevno konzumiramo, u njima uživamo i bez kojih, čini se, kao da ne funkcioniramo. No, nameće se pitanje: zar je presudno da moje odricanje ide baš u smjeru uskraćivanja nekih materijalnih stvari, koje dakako da imaju svoj smisao u kontekstu ovladavanja samim sobom i obuzdavanja svojih (eventualno) grešnih sklonosti.

Mišljenja sam da narav naših razgovora na ovu temu, prečesto ne pogađa duh i ideju vodilju korizmenog vremena, sažetu u retku 19. Psalma 51, koji glasi: "Žrtva Bogu duh je raskajan, srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti". U ovoj materijalističkoj kulturi čak smo i u duhovnom smislu zadojeni previše materijalnim.

Mogli bismo se u korizmi odreći svog ega, svoje umišljenosti i biti ponizniji, te tako biti sličniji Kristu koji ponizi sam sebe do smrti na križu. Jedna od odluka kroz ove dane, trebao bi biti i pokušaj ostvarenja što prisnijeg kontakta s Bogom, kroz intenzivniju molitvu i redovito primanje svetih sakramenata, da bismo mogli živjeti u slobodi za koju me Krist oslobodi. Zar ne bi bilo najuputnije da u svom životu prestanemo biti farizeji koji obdržavaju sav zakon i propise, a u srcu nemaju iskrene ljubavi prema Bogu i bratu čovjeku koji je u potrebi, nego ga još više osuđuju.

Na Pepelnicu ili Čistu srijedu započelo je sveto korizmeno vrijeme. Tog dana smo, u znak naše pokore, ništavnosti, bijede i priznavanja ograničenosti, posuti pepelom kao znakom našeg obraćenja. Započeli smo svoju pripravu za Uskrs koju želimo i na neki vanjski način obilježiti, odričući se ovoga ili onoga. Bilo bi dobro da naše odricanje bude prepoznatljivo kao kamen spoticanja i korektiv društva, u kojem bi više do izražaja došli Božji zakoni. Stoga, možda bi bilo uputno u ovih nekoliko redaka ponoviti gradivo iz vjeronauka za ovaj dio crkvene godine.

Pred nama su važna razdoblja u crkvenoj godini: korizma ili četrdesetnica (lat. quadragesima) s Uskrsom kao vrhuncem i pedesetnicom nakon njega. U Crkvi ovaj ciklus znači isto što i proljeće u prirodi. Krist je sunce naših duša i približavajući mu se one dobivaju nove milosti, stječu veće kreposti i zasluge. U ovo vrijeme stol Božje riječi i kruha omogućit će nam da doživimo najveća otajstva Kristova otkupljenja. Zimski Božićni ciklus možemo ukratko sažeti kao: "Svjetlo u tami svijetli" (Iv 1, 5), a sjajni uskrsni ciklus možemo opisati sljedećim riječima Prologa: "tama ga ne upozna", štoviše, ona ga je neprijateljski pobijala, "ali onima koji ga upoznaše dade moć da postanu djeca Božja". Božićni je ciklus oblikovan prema uskrsnomu, ali mjere su mnogo veće. Najprije tama poduzima borbu sa svjetlom i prisiljava ga da u krvavom crvenilu prolazno zapadne (Veliki petak), ali onda izlazi uskrsno sunce i preko svoga zenita (Duhova) više ne zalazi, nego se pretvara u vječno sunce preobraženja (parusije).

Korizmena priprava u Crkvi je uvedena u IV. st. U određivanju trajanja četrdesetnice veliku je ulogu odigrala biblijska tipologija. Četrdeset je dana Isus postio u pustinji; četrdeset je godina Izraelski narod proveo u pustinji; četrdeset je dana Mojsije bio na Sinajskoj gori, Ilija četrdeset dana putuje do Božjeg brda Horeba, Jona je četrdeset dana Ninivljanima propovijedao pokoru…

U rano kršćansko vrijeme u korizmi su katekumeni primali posebne i posljednje pouke za krštenje. U srednjem vijeku u korizmi se javljaju razni oblici teške pokore, koja će se u izmijenjenim oblicima zadržati do novijeg vremena. Novom crkvenom odredbom iz 1966. godine, pokorničkim danima postaju Čista srijeda i Veliki petak. U te dane obavezan je post i nemrs za osobe od osamnaest do šezdeset godina života. U crkvenoj je praksi da se vjernici u korizmeno vrijeme ispovjede i da izaberu osobna djela pokore kao npr. skrb za bližnje, određenu pobožnost itd. U liturgijskoj je praksi značajna pobožnost križnog puta. Liturgijska je boja pokornička tj. ljubičasta, oltari se ne ukrašavaju te se ispuštaju svečani dijelovi mise, aleluja i Slava.

Iz svega rečenog vidimo da vrijeme korizme odiše drugačijim duhom u odnosu na ostala vremena u crkvenoj godini te i od nas zahtijeva drugačiji način života. To je vrijeme kroz koje nam Bog pokazuje i pruža svoje neizmjerno milosrđe po kojemu uviđamo svoje nesavršenosti i grijehe, a on nam ih oprašta i ljubi nas kao svoju djecu. To je vrijeme kroz koje unatoč svojoj ljudskoj slabosti želimo obnoviti svoju krsnu milost i obraćenjem doživjeti svoj duhovni Uskrs, kad će naša ljudska narav, ranjena sotonskom zavišću i zavodljivošću, biti obnovljena i proslavljena te više neće moći reći DA grijehu!