Vjerujem da su zbog ove rubrike mnogi zavoljeli grafite i uvjerili se da i svako zlo nosi bar malo dobrog u sebi. Međutim, grafit koji je odabran za ovaj broj Veritasa nije baš "po defaultu". U originalu je njegov puni naziv: "Mi smo protiv (nacionalnog) identiteta". Ovaj "nacionalni" kasnije je bio stavljen u zagrade i prekrižen debelom crtom pa sam ga i ja izostavio. Ono što mi odmah nije bilo baš čisto jest to zašto biti protiv identiteta (posebno nacionalnog), kad smo tako bili ponosni na svoje hrvatstvo u proteklih mjesec dana. Dovoljno je sjetiti se naših zlatnih rukometaša ili zlatnih Kostelića na prepunom Jelačićevom trgu! Šola, Lac, Metličić i ostatak ekipe bar su sto puta spomenuli kako je divno "što su se toliki mladi ljudi IDENTIFICIRALI s njima!", s prvacima svijeta - Hrvatima!

Identitet u sebi nosi dva značenja. Prvo se odnosi na svojstvo istovjetnosti ili potpune jednakosti, a drugo značenje se prevodi kao skup značajki koje neku osobu čine onom koja jest! Ovo prvo značenje primjenjuje se na rukometaše s kojima su se mnogi poistovjetili, ali na koje su i brzo počeli zaboravljati. Ono što će biti najgore jest to da, ako nam ne donesu zlato s Olimpijade, možda će ih se mnogi i odreći.

Drugi identitet je nešto što neće imati veze niti s rukometašima, a ni sa snježnim bratom i sestrom, a označit će nešto sasvim suprotno. Dok se prvo značenje odnosi na jednakost, identičnost, drugo zagovara jedinstvenost i posebnost (dakle, različitost).

Svaki čovjek je poseban, svaki grad je poseban, svaki narod je poseban. Imamo svoj jezik, svoje gradove, svoje fešte i proslave, svoje običaje. Imamo svoje političare, malo su trapavi, ali su naši. Imamo svoje bandove, pjevače, sportaše... Imamo i svoju lovu, kune, doduše nemamo ih previše, ali se snalazimo! Imamo sve i zato smo "Proud to be Croat!". Sve te naše posebnosti čine nas jedinstvenom, gotovo nevidljivom, ali tako prisutnom, nacijom na svjetskom globusu i mi smo svjesni da mjesto kao što je Hrvatska, sa svim svojim vrlinama i manama, nigdje drugdje ne postoji!

Međutim, unatoč tome što dijelimo svo dobro i zlo unutar naših malih granica, ne postoji definicija kojom bismo jednoznačno mogli opisati svakog Hrvata. Mogao bih reći da smo svi ljudi, ali svi dobro znamo da uvijek ima i onih koji su malo više ljudi od drugih ljudi! S druge strane imamo različite frizure, nosimo različitu odjeću, jedemo različitu hranu, pijemo različito pivo (neki ga čak niti ne piju), idemo na različite fakultete, radimo različite poslove! Ako malo bolje pogledamo - totalno smo različiti! Ta je različitost često toliko velika da postaje izvor svakojakih svađa oko toga što je dobro, što nije, što je bolje, a što gore. Često su svi protiv nas i jednostavno nam nije jasno, a zašto su svi oni takvi, a ja sam drugačiji (ili drugačija - za one koji nisu muškarci). Upravo tu se često javlja sumnja u nas same i mržnja prema vlastitoj osobi i vlastitom identitetu. Željeli bismo biti kao drugi, željeli bismo biti netko drugi! Dosta nam je naših mana i naših slabosti, mi smo PROTIV vlastitog identiteta.

Sad naravno slijedi onaj dio koji govori o Bogu, koji jedini može riješiti ovakve nedoumice, a kaže ovako: "Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku svoju on ga stvori!" (Citat je iz knjige Postanka 1, 27.) Dakle ako nas je Bog stvorio i identificirao sa samim sobom, napad na vlastiti identitet, napad je na Božje djelo. S druge strane, ako smo protiv sebe mi smo i protiv Boga, jer smo na njegovu sliku stvoreni.

Bog želi da smo različiti! Zamislite koliko je truda uložio da bi taj svoj naum ostvario. Na kugli zemaljskoj ne postoje dva ista čovjeka. Čak ni jednojajčani blizanci nisu potpuno isti. Sve to ima svoj smisao, koji samo Bog zna! Stvorio je svakoga da izvrši svoju misiju. Iako nam se često čini da nas šalje kao ovce među vukove, On nam je dao svoje darove i dobro nas opremio za put koji je pred nama. On jednostavno želi da netko ima klempave uši, da netko nema sluha, da netko stalno šuti ili da netko piše pjesme, gradi kuće, skija ili igra rukomet...

Međutim, isto tako Bog želi da svi znamo da nas on sve jednakom i neizmjernom ljubavlju voli i brine se za nas! Za njega smo svi mi jednaki, njegovi, on nas okuplja oko sebe! Baš kao i Dvanaestoricu! Neki ga slijede, a neki ga izdaju, ali on ni od koga nikad ne odustaje! To isto traži od svakoga od nas! Da budemo to što jesmo, da to prihvatimo i da kao takvi, vođeni Božjim naumom kojeg je usadio u svakog od nas, idemo svojim, jedinstvenim putem do sreće, bez odustajanja. Taj bi put mogao izgledati ovako: "Samo živi, samo budi, svi odgovori doći će sami! Samo stoj na Svjetlu i doći će kraj tami!" (rekao bi Goran Bare).