JAVNO ISPOVIJEDANJE OSOBNE I ZAJEDNIČKE VJERE

U nadi da se neće pročuti, priznajem da nisam od prve povjerovao duhovnicima koji su me uvjeravali kako je sveta misa neiscrpno vrelo i središte života svakoga kršćanina. Ali kako bivam stariji, tako postajem sigurniji da su imali pravo. I kad god mogu uvjeravam druge da je tako. I molim Gospodina da im daruje Duha da ne potroše previše života prije nego shvate tu istinu.

Često, sudjelujući u nedjeljnom ili blagdanskom euharistijskom slavlju, protrnem od miline dok se moli Nicejsko-carigradsko vjerovanje. Pomislim na davnu 325. godinu kad se tristotinjak biskupa sastalo u Niceji, na prvom ekumenskom saboru, kako bi zauzeli stav o opasnom nauku onog Aleksandrinca koji je uzdrmao osnove kršćanstva. Dopustivši Kristovom Svetom Duhu da ih vodi, apostolski nasljednici sastaviše kratki obrazac u kojemu su saželi osnovne istine kršćanstva. Da više nitko ne može reći da ne zna što kršćani vjeruju.

Ipak, mnogi se dadoše zavesti i uznemirivaše Crkvu u nadolazećim desetljećima. Njihov zavodljivi nauk raspršiše nezaustavljivi Atanazije i trojica velikih Kapadočana svojom jasnoćom i istinitim naučavanjem. Ne samo da su razjasnili kristološke i trinitarne kategorije, nego su nas naučili da u protivljenjima, podmetanjima ili otvorenim napadima ne gledamo uvijek opasnost, nego da to istodobno doživimo i kao mogućnost da sebi pojasnimo ono uz što načelno pristajemo, da se temeljitije opredijelimo i svjedočanskije živimo vlastito opredjeljenje.

Obrazac vjeroispovijesti napisan u Niceji, dopuniše sudionici drugoga ekumenskog, a prvog od carigradskih sabora, 381. godine. I tako nam ostaviše u baštinu Nicejsko-carigradsko vjerovanje. I o toj darovanoj baštini, o toj crkvenoj predaji razmišljam svaki put dok molim s braćom i sestrama za vrijeme svete mise.

Sastavljeni obrazac se najprije počeo koristiti tijekom dijeljenja sakramenta krsta, a doskora bijaše uveden i u liturgiju svete Mise. I do dana današnjega, gdje god da se kršćani okupe na blagovanje Riječi, Tijela i Krvi, moli se Nicejsko-carigradsko vjerovanje. Ne mogu, a da ne pomislim na tolike ljude svih prostora i vremena koji su ispovijedali svoju vjeru baš tim riječima. Osjećam kako zajedno sa mnom ispovijest vjere izriče mnoštvo mučenika, mnoštvo svetaca, mnoštvo pokajnika, mnoštvo molitelja, mnoštvo tragatelja, mnoštvo znanih i neznanih. Velikani i neupamćeni, cijenjeni i prezirani, sluge i gospodari, saveznici i neprijatelji, zanesenjaci i staloženi, reformatori i konzervativci, umnici i neuki. Čujem svaki pojedini njihov glas. I osjećam kako mi dolaze, kako se okupljaju i rastu, kako tvore nepregledni niz koji mene, dijete ovoga prostora i vremena, uzdiže mišlju da sam dionik nečega velikog i nezaobilaznog.

Ali znam da bi tradicija bez neprekidnoga posadašnjenja bila tek prošlost. Možda uzvišena, dična i bogata, ali ipak najobičnija prošlost. Ukoliko ja zašutim oni koji me slušaju neće čuti riječi kojima su ispovijedali vjeru naraštaji prije nas. Čudan je to, ali neopisivo poticajan apsurd kršćanstva. Nasljednici smo svete i velike baštine koja prestaje biti živa i poticajna ukoliko mi nismo živi i poticajni. Karike smo u čvrstom lancu kojemu snaga sada ovisi o našoj izdržljivosti. I ukoliko odlučimo prekinuti taj lanac neće nas u tome spriječiti niti Bog, Poštivatelj čovjekovih odluka. Zato biti kršćanin znači svakodnevno moliti: Evo me, Gospodine. Neka bude po tvojoj Riječi. I ponavljati riječi molitve: Daj nam danas…Biti kršćanin znači biti ponizno zahvalan za sve ono čime se s pravom možemo ponositi. I nastojati da i ovaj naraštaj prispije u zajednicu svetih.

Ako ni zbog čega drugog, a ono radi mogućnosti da u zajednici braće i sestara s kojima sudjelujem u življenju istog Evanđelja javno ispovijedam svoju vjeru riječima drevnog Nicejsko-carigradskog vjerovanja, ne pristajem potratiti niti jednu mogućnost za sudjelovanje na nedjeljnom ili blagdanskom euharistijskom slavlju.