"Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujete Evanđelju!" (Mk 1, 15) Tako nas Marko izvješćuje o Isusovu nastupu u javnost. Proglas Kraljevstva i nužnost obraćenja.

Crkva započinje korizmeno vrijeme pepeljanjem uz poziv na obraćenje i oživljavanje vjere u Evanđelje. Podsjeća nas na smrt, ali i na uskrsnuće koje imamo u Kristu. Korizmeno vrijeme je vrijeme priprave za uskrsno slavlje, i to pripreme pokorom, molitvom i dobrim djelima. To je vrijeme pustinje. Isus se povlači u pustinju i u njoj boravi četrdeset dana, prije svog javnog djelovanja. Pustinja doziva u svijest oštrinu, neplodnost, borbu za život, budnost. Ali ona je uvijek samo prolaz koji završava u radosti i slobodi, u uskrsnoj radosti.

Isus poziva sve da postanu svjesni svoje grešnosti, baštinjenih i osobnih grijeha, da se obrate, promijene svoje ponašanje, usmjere svoje vladanje, da traže Boga i njegovo lice, da svim srcem prionu uz njega.

Poziv na obraćenje ispunja stranice Biblije i Starog i Novog zavjeta.

"Obratite se!" (Mk 1, 15)

U Starom zavjetu ističu se izvanjski čini. Grijeh svakog čovjeka i naroda u cjelini, kida veze s Bogom. Zajednica mora kazniti odgovorne za zlo koje je narod snašlo. (Izl 32, 25-28; Jš 7, 24) I sav narod je pozvan na obraćenje, na pokoru. Vjernici poste, nose razderane haljine, oblače kostrijet, leže u pepelu.

Proroci nadasve ističu unutarnje obraćenje. Od 8. stoljeća poziv na unutarnje obraćenje glavni je poziv proroka. Amos oštro i javno optužuje grijehe svojih suvremenika i traži istinsko unutarnje obraćenje: mrziti zlo, a ljubiti dobro. Samo takvo istinsko obraćenje može privoljeti Boga da se smiluje ostatku svoga naroda (Am 5, 4). Hošea ističe kako istinsko obraćenje mora biti nadahnuto ljubavlju i spoznajom Boga (Hoš 6, 1-6), jer samo istinsko obraćenje donosi spas. Bogoštovlje samo za sebe ne znači ništa, veli Izaija (Iz 1, 11-15). Piše: "Budu li vam grijesi kao grimiz, pobijeljet će poput snijega; kao purpur budu li crveni, postat će kao vuna" (1, 18).

Ovo unutarnje raspoloženje koje ukazuje na istinsko obraćenje, postaje opće kod proroka. Obratiti se za Miheja znači tražiti pravednost, bogoljubnost, poniznost (Mih 6, 8); poniznost i iskrenost za Sefaniju (Sef 2, 3).

Izrael mora priznati svoju krivnju, da bi ublažio Jahvu, veli Jeremija (Jr 3, 11), mora promijeniti svoje ponašanje, "obrezati" svoje srce (4, 1-4). Prorok vidi da je to nemoguće ostvariti ljudskim silama, zato moli: "Obrati me, da se obratim!" (31, 18). Ezekiel jednako: "Odbacite sva nedjela koja ste činili i načinite sebi novo srce i nov duh…Ja ne želim smrti nikoga koji umire. Obratite se, dakle, i živite!" (Ez 18, 31 s.) Prorok kaže: Izrael je "rod odmetnički" (2, 4-8). Samo Bog može mu dati milost obraćenja. Jahve će im dati novo srce i nov duh kad sklopi s njima Novi savez (36, 26-31).

Na kraju izgnanstva Knjiga utjehe bilježi stvarno obraćenje Ostatka Izraela. Spasenje je namijenjeno onima koji "za pravdom teže, Jahvu traže" (Iz 51, 1). Njima je ropstvo okončano i grijeh je okajan (40, 2). "Kao maglu rastjerao sam tvoje opačine i grijehe tvoje poput oblaka." Meni se obrati jer sam te "otkupio" (44, 22)

Prorok gleda i obraćenje pogana koji napuštaju svoje kumire i obraćaju se Bogu živome (45, 14).

Pokorničko bogoslužje ostaje (Jl 1-2), ali proročki nauk je obnovio njihov sadržaj. Zajednica priznaje svoju grešnost i moli Gospodina za oproštenje i za nastup spasa (Iz 63, 7 - 64, 11; Ez 9, 5-15; Bar 1, 15 - 3, 8). Jednako i za individualno obraćenje se to traži, kako stoji u Psalmu 51: priznanje grijeha, molba za unutarnje očišćenje, zazivanje Božje milosti da izmijeni srce i usmjerenje prema Novom životu. U središtu je raskajano srce!

Na pragu Novog zavjeta proročka poruka obraćenja javlja se u svoj svojoj izvornoj snazi. Luka sažima poslanje "posljednjeg proroka", Ivana Krstitelja: "Mnoge će sinove Izraelove vratiti Gospodinu, Bogu njihovu" (Lk 1, 16). I njegova zgusnuta propovijed je: "Obratite se!" (Mt 3, 2) Pripadnost Abrahamovu potomstvu ne znači ništa (Mt 3, 9). Svi ljudi moraju priznati da su grešnici i prihvatiti novo ponašanje prema svom staležu (Lk 3, 10-14).

Isus ne naviješta Kraljevstvo Božje. On ga snažno počinje ostvarivati. Kraljevstvo Božje počinje s njim. Međutim, Isus ponavlja Krstiteljevu poruka na početku svojeg javnog nastupa. Došao je da pozove na obraćenje grešnike (Lk 5, 32). Ali poziv obraćenja srdaca sudara se s ljudskom samodostatnošću, u svim njezinim oblicima, od priljubljenosti uz bogatstvo (Mt 10, 21-23) pa do farizejske samodopadnosti (Lk 18, 9).

Isus se diže kao znak Jone usred naraštaja koji je još manje otvoren za pokoru, nego nekoć Ninivljani (Lk 11, 21-30). Odatle optužbe pune prijetnje tom naraštaju (Lk 11, 32). Sadašnja okorjelost njihova srca je znak tvrdokornosti tog istog srca (Mt 13, 15). Ako se ne obrate, čeka ih propast (Lk 19, 1-5).

Obraćenje traži preokret srca, moralnu promjenu, nadasve ponizni vapaj pun pouzdanja: "Bože, smiluj se meni grešniku." (Lk 18, 15)

Isusova susretljivost prema grešnicima sablažnjava farizeje (Mk 9, 10-13), ali i pobuđuje na obraćenje. Posebno radosna vijest sadrži ovo iznenađujuće otkriće: "Veće je veselje u nebu zbog jednog grešnika koji se obrati, nego zbog 99 pravednika kojima ne treba obraćenje." (Lk 15, 7. 10)

Obraćenje se ne sastoji u tome da se odreknemo naših malih radosti, naše osobnosti, našeg dostojanstva. Obraćenje ne znači samo "nositi križ svoj" za Kristom. Obraćenje je istinsko svjetlo novog života. Donosi mir u naše duše, mir koji svijet ne može dati, te daruje radost koja je uvijek nova, nadu koja ne vara.

Obraćenje-metanoia znači moralno obraćenje, odreći se grešnog načina života, poganskih običaja, i okrenuti se Kristu, što znači oživjeti vjeru u Krista kao jedinog Spasitelja i Otkupitelja, Pastira i Čuvara naših duša.

Znanstveno, savjesno ispitivanje kumranskih rukopisa, sine ira et studio, bez mržnje i pristranosti, pomaže nam da otkrijemo ono novo, neočekivano, neshvatljivo, što nam donosi objava Novoga saveza.

Kumranci su strogi opslužitelji Zakona, ali ne poznaju Zakon ljubavi. Kad govore o ljubavi to se odnosi samo na pripadnike sljedbe, na "sinove svjetla", a ne na druge, "sinove tame" koji su predmet mržnje. Neki smatraju da je Isus na njih mislio kada je govorio: "Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja". Možda je Isus mislio na njih dok je iznosio prispodobu o očitovanju ljubavi Oca i Sina u dobrom Samarijancu, dok smješta mjesto događaja nedaleko od njihova boravišta. Pored gologa i izranjenog čovjeka prolaze levit i svećenik, koji čine jezgru zajednice, i ne obaziru se na nj.

Kumranci ne poznaju sakramentalni život Crkve: krštenje, sakrament pomirenja, Gospodnju večeru. Uzalud su neki pokušali dokazati neke sličnosti, to je uistinu nešto posve drugo.

Eseni kao i Židovi očekuju dolazak Mesije, i to Mesije sina Davidova i Mesije Velikog svećenika, ali ne očekuju božanskog Mesiju, Sina Božjega. Kršćani vjeruju da je u Isusu Kristu istinski Mesija, božanski Spasitelj, već došao i u njemu su se na neočekivan način ostvarila mesijanska obećanja: kroz muku, smrt i uskrsnuće. Kako za Židove, tako i za esene, Gospodnji križ je sablazan. I oni traže znakove, ispituju kalendar-horoskop, kad će nastupiti mesijanska vremena, a nisu otkrili vrijeme milosti: Krista, "Božju silu i Božju mudrost" (1 Kor 1, 23 s.).

Pojava kršćanstva je nešto posve novo, bitno novo, čemu nema ništa slična, pripremljena. Takvo nešto nije očekivano ni u suvremenom židovstvu, niti u Kumranu. Jedino nam je svima zajednička vjera u Boga i nada u mesijansko spasenje, što izvire iz zajedničkog izvora: hebrejske Biblije. Samo što kumranska zajednica i Židovi još očekuju dolazak Mesije, a kršćani vjeruju da je on već došao u Isusu Kristu i čekaju njegov drugi dolazak, u slavi, na svršetku danâ.

Katolički fakultet u belgijskom Leuvenu u srpnju/kolovozu 2002. posvetio je 51. Biblijski kolokvij kumranskim spisima. Na njemu je rečeno da su prošla vremena senzacija i fantastike koja su iznjedrila djela: "Obmana o Svicima s Mrtvog mora" - da se diskreditira Vatikan; "Kršćanstvo prije Krista" - da se oblati kršćanska vjera; "Učitelj pravednosti reinkarniran u Isusu Kristu" - da se zasjeni Krist i njegovo djelo.

Kumranska Biblioteka je sva već objavljena i svakome je dostupna. Ona nam osvjetljuje važno izraelsko povijesno ozračje Isusovog vremena. Veoma značajnu ulogu ima u otkriću izvornog teksta židovske Biblije (Kumranski biblijski tekstovi su 1.000 godina stariji od Masoretske Biblije kojom se služimo).

Na temelju svega izrečenog u ovih 12 nastavaka očita je duboka razlika između kumranske zajednice i kršćanstva, što je na spomenutom kolokviju i potvrđeno. U kumranskoj zajednici prisutan je dualizam, bijeg od svijeta, isključivanje i izolacionizam. S druge strane cijelo Isusovo djelo je život za drugoga, a njegova muka, smrt i uskrsnuće donose spasenje svemu svijetu.