Od davnina kršćani štuju svete ljude koji su na poseban način svje­dočili za Krista. Prema nekim dokumentima već od 2. stoljeća, se što­valo one koji su umrli mučeničkom smrću - svjedoke vjere, mučenike. Kršćanske su zaje­dnice štovale ne samo one koji su poginuli zbog vjere u Krista, nego i one koji su morali trpjeti zatvor ili izgnanstvo radi kršćanstva. Veoma rano iskazivalo se štovanje apostolima. Na grobovima svetaca-mučenika kršćani su mo­lili za njihov zagovor u svojim životnim poteškoćama. Trudili su se nasljedovati ih u krepostima.

Iznijet ću nekoliko rela­tivno nepoznatih zgoda iz života blaženika koji hrvatskom narodu znači uistinu mnogo. Blaženi Alojzije Stepinac čiji se spomendan slavi 10. veljače, u biti jest svetac, a ujedno je i mučenik. Sa sigur­nošću se može tvrditi da je on bio sveta osoba već prije nego što je postao svećenik, dapače dok još nije ni znao da će postati sveće­nik. Zaista je bio predodređen od Boga za veliko djelo i, može se slobodno reći, za jednu vrstu mučeništva. Čitajući zgode iz njegova djetinjstva i mladenačke dobi, ne možemo zamijetiti koliko njegova duša nadilazi ljepotom one koji su ga okruživali. Koliko li tek nadilazi ljepotom one koji su ga kasnije klevetali!

Dok je bio mladić i još nije znao što će jednog da­na od njega biti, Alojzije je radio mnoge težačke poslove. Ali vo­lio je i pomagati ljudima. Jednom je nagovarao svog oca da učini jedno plemenito djelo. Da u njihov dom uzme jednu njihovu rođakinju, koja je u domu u kojem je živjela već niz godina nakon što su joj naj­bliskiji rođaci umrli, trpjela mnoge nepravde. Njegov se otac tome žestoko usprotivio i rekao kako ga ni Alojzije ni itko drugi sigurno neće na to nikada nagovoriti. Međutim, Alojzije nije popustio. Gotovo tri dana nije ništa ni okusio od jela, već je samo pio vodu. I svejedno je cijele dane radio. Njegova majka se pridružila tom postu i zajedno su nagovarali Alojzijeva oca da popusti. I otac je ipak popustio i dopustio da se uboga rođakinja doveze u njihov dom, iako je pred samo tri nepuna dana tvrdio da ga ni Alojzije ni itko drugi nikada neće na to nagovoriti. Alojzije je tada postio još jedan dan, u znak zahvalnosti Bogu što je omekšao gordo srce njegova oca i rekao je da će u njemu zauvijek ostati čvrsta vjera u Božju svemoć.

Kratko vrijeme Alojzije je radio kao inspektor kod jednog trgovca. Trebao je nadgledati rad u brojnim trgovinama. Bilo je neprilika. U jednoj trgovini poslovođa je potkradao trgovinu već dulje vrijeme, i to je priznao inspektoru Alojziju. Namještenici koji su s njim radili obvezli su se da će od svojih plaća sve nado­knaditi i molili su Alojzija da ga ne prijavi, jer su on i cijela njegova obitelj živjeli u nepodnošljivoj bijedi i u bolesti. Kao dužnik opisan u Matejevu evanđelju i taj poslovođa je rekao: "Strpljenja imajte sa mnom i sve ćemo vratiti. Ako ostanem bez zaposlenja, cijela se moja obitelj više neće moći oporaviti od bi­jede!" I Alojzije nije imao srca prijaviti ga, već je zamolio jednog župnika da mu posudi novac kojim bi podmirio poslovođin dug, krađu kojom je nastojao prehraniti svoju siromašnu obitelj. I kad je podmirio dug umjesto poslovođe, sam poslovođa je rekao za Alojzija da on nije običan čovjek, već svetac. Taj župnik koji je posudio novac je tada pitao Alojzija da li bi on možda mogao što ukrasti samo da pomog­ne ljudima? A Alojzije mu je rekao: "Možda bih i što ukrao samo da nahranim gladne, da pomognem bijednima te da učinim sve da ozdrave bolesni."

Ovo je samo jedan mali dio iz "zgoda" koje ukazuju na plemeni­tost bl. Alojzija Stepinca i na njegovu spremnost da pomogne ljudima u nevolji.