Već u prvim oblicima kršćanskih blagoslova uočavamo ponajčešće vidik hvale i zahvaljivanja. Blagoslove koji su usmjereni na zaštitu od zloduha, u formi egzorcizma, ili na udaljavanje zla, valja potražiti u nešto kasnijim vremenima.

Zaštita od đavla najčešće se tražila preko molitava neke osobe, svetog čovjeka, pustinjaka ili biskupa, a manje preko vlastite molitve. U srednjem vijeku ovu će ulogu preuzeti svete moći, relikvije svetih, a vrlo brzo nakon toga proširuje se blagoslov i na svaki nabožni predmet nad kojim je, uz pomoć molitve blagoslova, zazvana pomoć i zagovor svetih. Zato se sve više počinju blagoslivljati obični predmeti ili stvari, kao što je voda, koja se čuvala u domovima kao obrana i zaštita od bolesti i drugih vrsta nevolja i nesreća.

No, već od 6. stoljeća valja uočiti i razvoj potrebe da se svi predmeti namijenjeni kultu trebaju blagosloviti. To je ne samo značilo udaljavanje moći zloduha od spomenutog predmeta, već i njegova svrha da bude "posvećen" za neku dobru namjenu. U vrijeme srednjeg vijeka svaki se predmet mogao blagosloviti, bilo da se zazove Božja naklonost, bilo da se otjera Sotonin utjecaj i moć. I tako je zapravo potrajalo sve do naših dana, makar se sve više blagoslov sužavao oko predmeta i stvari namijenjenih nabožnoj svrsi, kao što su krunice, škapulari i medaljice.

Dijeljenje blagoslova se s vremenom sve više suzilo na svećenstvo. U novom, obnovljenom Obredniku iz 1985. godine, oživljena je pomalo zaboravljena praksa da i roditelji mogu blagoslivljati vlastitu djecu, te se tako obnovilo poimanje da i laici mogu dijeliti određene blagoslove. U istom je Obredniku ograničena praksa da svaki predmet može biti blagoslovljen, te su blagoslovi uvjetovani da se udijele onim predmetima ili prigodama koji mogu promicati ljudski i kršćanski rast osobe, a ne na ono što to može sprečavati. Takav je, na primjer, bio blagoslov oružja, kojemu u obnovljenom Obredniku više nama spomena, a što je u prošlosti, i ne tako dalekoj, znalo izazvati nesporazume i podijeliti duhove.

LJ. M.