Obitelj - vrelo života

Nikada se nije kao u naše vrijeme tako puno govorilo i pisalo o vrijednosti života, o ljudskom dostojanstvu, o prevažnoj ulozi obitelji za rast i razvoj društva, a ipak sve te riječi i sva slova kao da su upravo vapaji onih koji se osjećaju pregaženima, onih koji se nalaze na rubu uništenja.

Ali ima, nažalost, i pojava samouništavanja, osobito kada je u pitanju obitelj kao zajednica dviju osoba. O doslovnom samouništenju društva slobodno smijemo govoriti kada imamo pred očima porast broja zemalja koje temeljnu stanicu društva, a to je zdrava obitelj, i zakonski ograničavaju u rađanju, ili je već po definiciji prihvaćaju kao neplodnu i u tom pogledu društveno kao posve nekorisnu. Riječ je o onim zemljama koje, s jedne strane, promiču ili čak nameću sterilizaciju bračnih drugova ili roditeljima određuju koliko puta smiju ostvariti to svoje osnovno roditeljsko pravo, i, s druge strane, o zemljama koje nemaju problema s normalnim natalitetom, ali to stanje umjesto da popravljaju, naprotiv – promiču istospolne, (ne)bračne i neplodne zajednice. Zdrav razum očito ni jednima ni drugima nije previše od koristi ili je u pitanju čista materijalistička pokvarenost i izopačenost ljudi i njihovih institucija. One koji se svim silama zauzimaju za zdrav odnos prema novim ljudskim životima, ovi poremećeni društveni sustavi i umovi nazivaju konzervativcima, zaostalima i primitivcima kojima je samo cilj stvarati i rađati novu sirotinju.

Kao vjernici znademo da je Bog ljubitelj života. On je i darivatelj života i njegov gospodar – od začeća pa sve do naravne smrti. No, neki ovozemni velikaši, ako uopće vjeruju da Bog postoji, drže da ni Bog nije u pravu i da je valjda i on pogriješio kada je stvorio muškarca i ženu kao dvije različite ljudske osobe, ali osobe koje su nužno upućene jedna na drugu. Neki pak sve više od Boga preuzimaju ulogu gospodara života i smrti, smatrajući sebe dovoljno osposobljenima da sami znadu izabrati tko ima pravo živjeti dalje, a kome to pravo treba uskratiti. Ne čine li pobačaji upravo to? Nije li eutanaziranje ljudi upravo takav način postupanja?

Čovjek stvoren na Božju sliku, sveto je stvorenje i oduzeti mu život u bilo kojem trenutku njegova postojanja težak je čin protivan Božjem stvoriteljskom planu. To vrijedi kako za još nerođene, tako i za starije i nemoćne bolesnike. Crkva je uvijek osuđivala namjerni pobačaj i svojevoljnu eutanaziju kao najveća zla modernog društva jer izravno oduzimaju život čovjeku kao Božjem stvorenju. Čak i samoobrana u ratu ima granice kada je u pitanju ubijanje u obrambenom ratnom sukobu, a kamoli kada se radi o nekim drugim oblicima namjernoga oduzimanja života. Zato ratne prilike iskrene vjernike uvijek stavljaju u težak položaj, jer moraju birati između dvaju zala, odnosno između ubojstva zločinca i puštanja da zločinac pobije one koji se ne mogu sami obraniti.

Godišnji spomen Dana života samo je podsjetnik na vrijednost ljudskoga života, na prevažnu ulogu obitelji za društvo i na dužnost svakog čovjeka da poštuje, brani i promiče život kao dar Božje ljubavi cijelome čovječanstvu.