Isus je u svom zavičaju, u Nazaretu, poznat kao "sin drvodjelje", kao drvodjelja. Znak da je svojim rukama radio na dosta mučnom poslu drvodjelje, uz Josipa, a poslije njegove smrti i sam je preuzeo radnju, uzdržavajući kao drvodjelja svoju majku. Tako je posvetio rad. Nazaretska radionica je "evanđelje rada" (Ivan Pavao II.)

Rad, posebno manualni, različito su vrednovale razne filozofske struje. Orfici-Pitagorejci uče da je samo duša dobra, ali je zatvorena u zlo tijelo. Mora se osloboditi materije da bi mogla doći do svoje punine, tj. sjediniti se s božanstvom. Rad je nedostojan čovjeka koji se želi osloboditi od materije i zaroniti u više duhovne sfere.

I za platonovce rad je nešto nečasno.

Stoici ne dijele mišljenje o potpunoj odijeljenosti materije i duha i donekle vrednuju rad, iako mu ne pridaju veliko značenje. Cijene ljubav prema radu. I rob može biti slobodan i mudar, ali onaj koji traži razboritost. Epiktet, veliki stoički mudrac, bio je rob.

Ciceron, veliki rimski govornik, manualni rad smatra nečasnim, budući da se radi iz interesa, za plaću.

Sveto pismo hvali rad. Pozna težinu i gorčinu rada, što je posljedica grijeha (Post 3, 17-19). Ali rad je nešto stvaralačko i spasenjsko. Bog koji šest dana radi, a sedmi počiva (Post 1), uzor je svakom čovjeku, stvorenom na Božju sliku. "Knjiga Postanka je u neku ruku praevanđelje rada." (Ivan Pavao II.)

Kroz Bibliju Starog zavjeta susrećemo dva vida rada: zamorni i mučni te stvaralački i životvorni. Ne suprotstavljaju se jedan drugome, nego se dopunjuju. Nerad je prekršaj Božje zapovijedi. Rad se hvali. Himan radu imamo u pohvali vrsnoj ženi (Izr 31, 10-31).

U Novom zavjetu Isus se pojavljuje kao radnik, obrtnik, drvodjelja. Rad cijeni i u prispodobama uzima za tipove dobre i marljive pastire, zemljoradnike, sluge, trgovce, ribare...Veliki apostol Pavao je poznat kao dobar šatoraš. Dok naviješta evanđelje, ne zaboravlja svoj rad, da ne bude na teret nikome i da ne strada riječ Božja. Mogao je s pravom napisati: "Patimo se, radeći svojim rukama" (1 Kor 4, 12). "Tko neće raditi, neka i ne jede", poručuje Solunjanima. Takvi žive neredno, dangube. "Takvima zapovijedamo i zaklinjemo ih u Gospodinu Isusu Kristu: neka s mirom rade i svoj kruh jedu." (2 Sol 3, 10-12)

Sveti oci cijene rad. On čovjeka oplemenjuje, izgrađuje, čisti mu srce i omogućuje djela milosrđa. Nerad je velika opasnost za pustinjaka, a rad daje vrijednost asketskom životu.

Kršćanski pisci, kao Tertulijan, Diognet i drugi, ističu da se kršćani ne razlikuju od pogana glede rada. Oni kao i pogani plove morem, služe vojsku, obrađuju zemlju, trguju i izmjenjuju proizvode svoga rada. Ne preziru ni jedan rad, osim onog koji nije u skladu s Božjim zapovijedima.

Sv. Benedikt u temelje svoga reda stavlja: ora et labora - moli i radi. Sv. Franjo rad naziva "milost". On je oznaka male braće i njihova poslanja.

Rad je dar, milost, bilo manualni, bilo intelektualni. Rad čovjeku omogućuje postojanje, njegova je sila i slava. Svaki čovjek koji želi sebe ostvariti, mora biti raspoložen i sposoban za rad. Ne smijemo stajati besposleni, dok drugi rade. Rad je najbolji odgojitelj, jer nas sili da stvaramo zajedništvo s drugima i sa svijetom. Bez rada nema ni poštenog odmora, a život postaje strašno dosadan, ubitačan, jeziv. Prošlost ostaje besplodna, sadašnjost postaje besmislena, a budućnost zastrašujuća. Rad je radost, radost je živjeti, a živjeti znači ujedno i raditi.

Međutim ne smijemo zaboraviti onaj drugi vid rada, a to molitva, onaj "bolji dio", kako kaže Gospodin. Psalmist pjeva: "Ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji." (Ps 127, 2). To je sažeo sv. Benedikt u poznatu misao vodilju: ora et labora, u misao koja je izgradila i još uvijek izgrađuje istinsku zapadnu kulturu. Bez molitve, zajedništva s Bogom, rad postaje nešto besmisleno, promašeno, prokleto.

Bl. Alojzije Stepinac prigodom blagoslova "Doma Hrvatskog radiše", 28. prosinca 1941., govori mladima budućeg doma o kamenu mudraca, koji bi sve čega bi se dotakao pretvorio u zlato. Svakome čovjeku koji je došao na svijet, dao je Stvoritelj kao rođendanski dar kamen mudraca u ruke. Taj kamen ima dvostruko naličje: na strani što gleda prema gore ima natpis - molitva!; na strani što gleda prema dolje ima natpis - rad!

Kad bi se ispustilo bilo jedno bilo drugo, onda taj kamen mudraca gubi svoju čudotvornu moć. "Gubi je kad se prihvati načela suludog marksizma, koji je rad proglasio božanstvom, a ne zna da je rad stvorenje Božje i ništa drugo, upravo kao i čovjek, jer su zajedno došli na svijet."

Taj kamen gubi svoju moć i onda, kad bi netko mislio da je za uspjeh dosta samo molitva. I navodi već spomenute riječi Pavlove: "Tko ne radi ne treba ni da jede."

Ovaj kamen gubi svoju moć i onda, kad bi netko rad smatrao igračkom, jer se tomu protivi presuda Gospodnja: "U znoju lica svojega jesti ćeš kruh svoj!" (Pos 3, 19) Gubi je i onda kad bi netko rad smatrao paklom, i navodi riječ apostola: "Štogod činili, od srca činite kao Gospodinu, a ne kao ljudima, znajući da ćete od Gospodina primiti za plaću baštinu, jer Gospodinu Kristu služite!" (Kol 3, 23-24)

Rad nije ni božanstvo ni pakao, ni igračka ni samo molitva, nego milost, dar, ljubav Boga prema čovjeku. Ali mora biti povezan s molitvom da se ne pretvori u pakao, dosadu, prokletstvo. Rad mora biti prožet molitvom, raditi u zajedništvu s Bogom, s Kristom, da primimo za plaću baštinu, život vječni, što je i milost i najviša plaća našem radu.

Kumransku zajednicu Plinije Stariji doživljava kao "osamljeno pleme Esena, koje se razlikuje od svih drugih plemena cijeloga svijeta po tome što nema žena i što se odreklo svih spolnih želja, te ne posjeduje novac".

Filon Aleksandrijski vidi u njima filozofsku zajednicu zaokupljenu traženjem Boga: "Što se filozofije tiče, logički dio prepuštaju brbljavim verbalistima, kao nešto nepotrebno za stjecanje vrline, a fizički dio blebetavim vizionarima, kao nešto s onu stranu shvaćanja ljudske prirode, zadržavajući samo onaj dio koji filozofski razmatra postojanje Boga i stvaranja svijeta. A etički dio vrlo marljivo proučavaju uzimajući za učitelje zakone svojih otaca, koji možda nisu mogli biti shvaćeni bez božanskog nadahnuća."

Josip Flavije piše o stranci esena uz saduceje i farizeje: "Oni uče da bi se sve moralo prepustiti Božjoj volji. Vjeruju u besmrtnost duša i cijene nagradu pravednosti kao najdragocjenije dobro koje se može postići."

Nakon otkrića kumaranskih spisa neki su pokušali dokazati da su oni zapravo kršćanstvo prije Krista. Međutim, kršćanstvo se pojavljuje kao nešto bitno novo i u odnosu na službeno židovstvo i u odnosu na esene.

Eseni stavljaju naglasak na kalendar. U 21 spisu govore o kalendaru. Oni slijede sunčani kalendar koji ima 360 dana, 52 tjedna i 12 mjeseci po 30 dana. Svaki mjesec počinje uvijek u isti dan, u srijedu. Tako veliki blagdani (Pasha, Pedesetnica i Sjenice) padaju uvijek u srijedu. To je stari svećenički kalendar. Nakon babilonskog izgnanstva uvodi se mjesečev kalendar koji ima 354 dana i svake druge ili treće godine umeće se jedan mjesec više. Veliki blagdani padaju u različne dane u tjednu.

Isus bi slijedio sunčev kalendar u slavlju pashe s esenima. Tako bi se riješilo još uvijek otvoreno pitanje o različitosti kod sinoptika (Matej, Marko i Luka) koji govore o pashalnoj večeri i kod Ivana koji govori o Posljednjoj večeri. Već 1957. godine Annie Jaubert iznijela je mišljenje da je Isus slavio pashu s esenima i da je presvetu euharistiju ustanovio u utorak uvečer. U srijedu ujutro bio bi uhićen i izveden pred židovsko sudište. Proveo je noć u židovskom zatvoru, a Pilatu je predan u četvrtak i proveo je noć u rimskom zatvoru. U petak bi bio osuđen i raspet. Hipoteza se mnogima svidjela. Danas se općenito napušta. Isus se uvijek držao službenog židovstva u slavlju blagdana i Posljednju večeru slavio je s apostolima u četvrtak, kako nam to Ivan svjedoči.

Povezanost esena i Novog zavjeta pokušao je utvrditi španjolski isusovac J. O'Callagan. U sedmoj špilji nađen je manjkav grčki tekst (7 Q 5) i on čita u njemu odlomak Markova evanđelja (Mk 6, 52-53) i možda u 7 Q 4 tekst iz 1 Tim 3, 16 - 4, 3. Tekstovi su iz 50. godina poslije Krista. To otkriće 1972. godine oduševilo je mnoge. Održan je i znanstveni skup od 18. do 20. listopada 1991. u Njemačkoj. Međutim to je samo jedna hipoteza. Ostaje tvrdnja stručnjaka da u kumranskim rukopisima nemamo nijedan novozavjetni tekst.

Veze esenske zajednice s prvom Crkvom donekle je potvrdilo otkriće P. Pixnera godine 1976. Prva jeruzalemska kršćanska zajednica se okuplja u predjelu gdje je boravila jeruzalemska esenska zajednica. Isus bi blagovao Posljednju večeru u jednoj kući esena, koji su i inače rado udomaćivali hodočasnike za velike blagdane. No i to ostaje samo jedna od brojnih hipoteza.

Međutim ne mogu se nijekati neke dodirne točke ranog kršćanstva s kumranskom zajednicom - u izričajima, u načinu tumačenja Svetog pisma, u nazivima crkvenih službenika.

Kumranski rukopisi nam pomažu da bolje shvatimo neke izričaje u Novom zavjetu. Tako "mnogi" (Mk 10, 5; 14, 24) znači "svi". Generalna skupština naziva se "skup mnogih", što znači svih članova. Jednako "siromasi duhom" su "siromasi pred Bogom" (Mt 5, 3). To su oni koje je Duh Sveti poučio, prosvijetlio, učinio ih istinski malenima i poniznima pred Bogom. Oni mogu prihvatiti Božju riječ. "Pravednost Božja" (Rim 3, 21) za Kumrance znači točno opsluživanje Saveza koji je Bog sklopio s Izraelom na Sinaju. Pavao to prenosi na "novi" Savez ostvaren po muci, smrti i uskrsnuću Isusovu. Eseni zabranjuju kleti se Božjim imenom ili opisom Božjeg imena (Mt 5, 33-37; Q CD 15, 1s). "Pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi" (Mt 5, 39), sliči: "Nikome neću naplatiti njegov zao čin, već ću svakom dobrotom uzvratiti." (1 Q 10, 17) itd.

Način tumačenja proroštva (pešer) u Kumranu, posadašnjenje proroštva, imamo posebno u evanđeljima. U Isusu su se ispunila proroštva (Mk 5, 17), začeće od Djevice (Mt 1, 23), rođenje u Betlehemu (Mt 2, 6), bijeg u Egipat (2, 15) itd.

I ustrojstvo kumranske i kršćanske zajednice, naizvan kao da je jednako: postoji najviši savjet od dvanaestorice(?), zatim nadzornik (mebaqqer-episkopos), poslužitelji - đakoni. No poziv i poslanje Dvanaestorice, biskupa-prezbitera i đakona je posve drugačiji, kako smo vidjeli.

Najviše nam ovo otkriće pomaže da osvijetlimo neke novozavjetne istine-otajstva. Za njih su liberalni bibličari i povjesničari tvrdili da su im korijeni u iranskom dualizmu, u religijama misterija, u istočnom i grčkom svijetu, kao svjetlo tama, istina laž, ljubav mržnja itd. Korijeni su sigurno palestinski i izviru iz istog izvora, a to je Božja objava zapisana u hebrejskoj Bibliji, koja je konačno jedini izvor i za esene i za rabine i za kršćanske pisce.