Je li moguće govoriti o ekumenizmu kod sv. Antuna Padovanskoga? Na prvi pogled izgleda da to nije moguće, jer u njegovo vrijeme u Crkvi nije bilo ekumenskog duha i pokreta. No ipak Antun se u svom životu susretao s katarima u Italiji i albigenzima u Francuskoj, koji su bili kršćani nekatolici. Za katolike oni su bili krivovjerci. Antun je nastojao privesti ih u krilo Katoličke Crkve.

Ekumenski pokret nastao je u XIX. stoljeću unutar protestantskih crkava. Godine 1954. ekumenskom pokretu pristupaju i pravoslavne crkve, a nakon Drugoga vatikanskog sabora (1962-1965) i Katolička Crkva. Danas, s pravom se može reći da je glavni nositelj ekumenskog pokreta upravo Katolička Crkva. Od Drugoga vatikanskog sabora do danas objavljeno je mnoštvo dokumenata i smjernica o ekumenizmu.

Što je ekumenizam? To je nastojanje oko pomirenja, suradnje, oko zbližavanja i jedinstva kršćanskih crkava. Krajnji cilj ekumenizma je jedna Kristova Crkva. Odmah u početku glavnog dokumenta Drugoga vatikanskog sabora o ekumenizmu, u Dekretu o ekumenizmu (Unitatis redintegratio), navode se Kristove riječi: "Da svi budu jedno kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao." (Iv 17, 21) Ove su riječi čitali i kršćani prvih i kasnijih stoljeća, ali nisu ih razumijevali u duhu današnjega ekumenskog poimanja: pomirenja, zbližavanja i jedinstva kršćanskih crkava. Počevši od sv. Pavla pa nadalje kroz stoljeća odjekivale su riječi "proklet bio!" (anatema sit!) za onoga koji ne bi prihvaćao glavne istine vjere, kako ih je Crkva tumačila. Njima obiluju dokumenti sveopćih crkvenih sabora sve do Drugoga vatikanskog sabora. Na taj način se čuvalo pravovjerje. Čovjek se pita nije li ekumenizam uzmak pred ateizmom i pred nadiranjem drugih religija, što prisiljava kršćane na zajedničku obranu, odnosno svjedočenje Krista? Vjerojatnije je da je ekumenizam rezultat sazrele svijesti kod kršćanskih crkava o vlastitim pogreškama i promašajima tijekom povijesti, koji su rastrgali Kristovu haljinu vjere, i želja da se Isusa Krista jedinstveno svjedoči ovom svijetu. Da ekumenizam može biti neka prijetnja pravovjerju svjedoči i dokument Gospodin Isus (Dominus Iesus) Kongregacije za nauk vjere, u kojem se pored ostalog naglašava jedincatost Kristove Crkve, koja se nalazi u Katoličkoj Crkvi, ne odričući i drugim kršćanskim crkvama prisutnost i djelovanje Kristove Crkve.

Svako vrijeme ima svoje iščitavanje i razumijevanje evanđelja, a ono se nikada do kraja ne može ni iscrpiti ni iščitati. Drugi vatikanski sabor jasno govori da je ekumenizam, odnosno gibanje prema obnovi jedinstva svih kršćana, djelo Duha Svetoga, djelo Božje. I tu trebaju prestati sumnje u vezi s opravdanošću ekumenizma. Dapače, u Katoličkoj Crkvi ustrajno se poziva hijerarhiju, teologe, svećenike i vjernike da unaprjeđuju ekumenizam, ali svatko na svom području.

Prije Drugoga vatikanskog sabora jedinstvo kršćana shvaćalo se kao povratak drugih kršćanskih crkava, odnosno njihovih članova, u Katoličku Crkvu. U takvom vremenu i ozračju živio je i sv. Antun Padovanski. U naviještanju evanđelja Antun je nailazio i na krivovjerce: katare u Italiji i albigenze u južnoj Francuskoj. Antun je njima tumačio pravi evanđeoski nauk, ono što Katolička Crkva vjeruje i uči. A to je i jedan od postulata današnjeg ekumenizma: jasno izlagati cjelovit nauk vjere i ne upasti u lažni irenizam. Antun je činio i čudesa da pokaže ispravnost Katoličke Crkve: kao ono kad se mula (magarac) poklonila Presvetom Sakramentu ili kad je Antun u potvrdu istinitosti evanđelja koje je propovijedao, pojeo smrtonosni otrov, koji su mu dali heretici; otrov mu ni najmanje nije naudio. Protiv katara i albigenza najviše je branio euharistiju, Kristovu stvarnu prisutnost u euharistiji, i Kristovo božanstvo. Veliki broj krivovjeraca uspio je privesti u krilo Katoličke Crkve.

No u svojim propovijedima Antun je oštriji. On uspoređuje heretike, koje naziva i hipokritima, s hijenama. Ako hijena tri puta obiđe neku životinju, piše Antun, onda ta životinja nije više u stanju ni maknuti se. Tako isto i heretik blokira svoju žrtvu, kad je zavarava riječima (propovijedima), kad hini svetost i kad nudi primamljiva obećanja. Antun poziva vjernike da se čuvaju lažnih proroka, vukova u ovčjoj koži. Piše da heretici, lažni kršćani i simonijaci žele rastrgati Kristovu u jedno satkanu haljinu, koja predstavlja vjeru u Njega i u jedinstvo Crkve.

Antun je aktualan i danas. S jedne strane katolici trebaju poput Antuna svjedočiti i izlagati pravi Kristov nauk, ono što vjeruju, i biti tolerantni prema onima koji drugačije misle i vjeruju. S druge strane trebaju se čuvati onih koji ih žele odvratiti od njihove vjere, od pravoga Kristovog evanđelja. U svakom slučaju Crkva danas poziva vjernike da dosljedno žive svoju vjeru, da budu zainteresirani za ekumenska nastojanja i da se mole za jedinstvo svih kršćana.