Pod naslovom "Blistava Gospina pobjeda" naš "Veritas" je prije pet godina prokomentirao uspješno završenu mirovnu misiju UN-a - reintegraciju Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema u politički i pravni sustav Republike Hrvatske. 15. siječnja 1998. u Vukovaru i u Zagrebu, te nakon nekoliko dana i u New Yorku, svečano je proslavljena ova mirovna misija UN-a kao najuspješnija u povijesti Ujedinjenih naroda.

Za vjernike koji su izbliza promatrali sva doga­đanja nije bilo dvojbe: To je Gospino djelo, to je najblistavija pobjeda "Kraljice mira". Od početka srpske agresije, od svibnja 1991., na ovim je prostorima krunica bila "znak hrvatskog identiteta", a kad su, nakon potpisanog Erdutskog sporazuma, 12. studenog 1995., počeli dolaziti pripadnici mnogih naroda na hrvatska okupirana područja – vidjeli smo da je Isusova Majka u srcu mirovnog procesa. Katolici iz Libanona i Nigerije, s Filipina i s Fijija, iz Venezuele i SAD-a, Irske i Belgije - molili su krunicu za mir… I za njih je to bila Marijina misija, jer su mnogi bili članovi Marijinih udruga u svojim zemljama.

U posljednjih pet godina ništa se nije promijenilo! I dalje je mirna reintegracija Hrvatskog Podunavlja najuspješnija misija koju je UN ikada i igdje proveo.

Sve to, ali najviše dramatični pozivi Svetoga Oca na molitvu za mir ili nas sve čeka "budućnost koja pliva u krvi", bio je povod za razgovor s gospođom Vesnom Škare-Ožbolt, koja je u ime hrvatske Vlade od početka sudjelovala u procesu mirne reintegracije hrvatskog područja koje je najviše stradalo, gdje je bilo najviše žrtava, koje je pod srpskom okupacijom bilo najduže i gdje je djelovati na bilo koji način, bilo iznimno rizično. To područje je pretvoreno u najljepšu pobjedu – bez ispaljenog metka - posvemašnju i takvu pobjedu koja nadilazi nacionalne ili državne okvire! Republika Hrvatska je, u suradnji s UNTAES-om, kreirala najuspješniju misiju u povijesti UN-a, koja može biti ponos hrvatskog naroda, i hrvatskih građana i hrvatske države – i ispit savjesti mnogima u svijetu.

- Nakon svih onih teških godina patnje, stradanja, prolivene krvi, nesreća koje su obilježavale napadnutu Hrvatsku, sama najava da bi Hrvatska mogla mirnim putem dalje nastaviti reintegrirati svoja područja nakon "Bljeska" i "Oluje" činila se kao utopija. Međutim, procjena predsjednika Tuđmana tada, kada se pogleda s distance od nekoliko godina, bila je ispravna. Iako, da ste tada anketirali 90% ljudi, oni bi Vam rekli: "Ne! Treba to ići brže. Ni jedan dosadašnji mirovni proces nije urodio plodom, i treba se bržim, vojnim putem to osloboditi."

- Tadašnja procjena predsjednika Tuđmana je bila ispravna i zbog ovog što ste upravo spomenuli. Istočna Slavonija zahtijevala je drugačiji pristup. Da se išlo vojnim putem, ratnim operacijama, to bi zasigurno izazvalo daljnje žrtve, daljnja razaranja. Naravno, to je bila vrlo teška odluka i bilo je teško realizirati je, jer tada gotovo nitko nije vjerovao da se na takav način problem može riješiti. Najjači novosadski korpus bio je koncentriran na području Istočne Slavonije. Rakete zemlja-zrak praktički su s područja Jugoslavije mogle pogađati bilo koji dio tog područja, uključujući i Osijek i ostale gradove. Uz to, sva su tri mosta bila u srpskim rukama. Zato se odlučilo da se ide mirnom reintegracijom. Kažem, u našim glavama nije bilo svijesti, posebno nakon uspješnih akcija "Bljesak" i "Oluja", da se krene ponovno – ali mirnim putem.

- Očigledno je, jer je stvorena jedna pozitivna atmosfera u zemlji, dobila se jedna nova snaga da se ipak u to krene. Mi, koji smo vodili taj proces, znamo koliko je puno energije to zahtijevalo, koliko osobnog odricanja i zalaganja. Osobno sam bila nekoliko puta u ozbiljnoj životnoj opasnosti, još dok to područje nije bilo demilitarizirano, kad sam počela dolaziti na taj teren. Mislim da sam prvi hrvatski političar koji je uopće došao na to područje. Sam taj proces nije bio lagan. Tu je bila velika snaga vojske, a ne treba zaboraviti ni činjenicu da je Istočna Slavonija bila integrirana u električni i gospodarstveni sustav Jugoslavije, za razliku od tzv. RSK, koja je bila izolirani otok, daleko od Srbije. Ovaj dio bio je potpuno integriran u Srbiju. Trebalo je sve to promijeniti. Trebalo je, prije svega, što je najvažnije, demilitarizirati to područje te vratiti sve prognanike. A opet, trebalo je zadovoljiti i sve one kriterije međunarodne zajednice koje nam je ona postavila - ostaviti ovdje one ljude koji su željeli tu ostati živjeti.

- U svemu ovome imali smo veliku potporu Katoličke Crkve. Sjećam se jednog susreta s biskupom Đakovačke biskupije i svim prognanim svećenicima s okupiranih područja. Ti su mi svećenici praktički prvi dali ozbiljnu potporu. Oni su počeli pozivati ljude i stvarati potrebno ozračje mira, suživota, tolerancije, koje je bilo nužno da bi se uopće moglo govoriti o budućnosti. Tadašnji rad, nakon demilitarizacije, nakon svega političkog rada, prepreka koje smo preskakali i prelazili – vratiti Hrvate na područja na kojima su do tada živjeli, u vlastite domove, u kojima su tada živjeli neki drugi ljudi, koji nikada ranije nisu tu živjeli – bio je jedan strahovito mučan posao. Ali, bez Crkve, bez tog osjećaja sigurnosti koji je Crkva ulijevala u ljude, zajedno s nama, bez te vjere u uspjeh – ne bismo uspjeli.

- Dolazili su iz svih zemalja, moram priznati da su najaktivniji bili Belgijanci i Pakistanci. Sjećam se da je general Klein, praktički mimo odluke Vijeća sigurnosti, sa svojim Stožerom i sa šefovima drugih zemalja donio odluku da se oslobode Đeletovci, koji su bili u rukama najgore mafije, naftne mafije. I takva odluka bila je još jedan stimulans i sigurnost da će se to područje vratiti Hrvatskoj. Moram priznati da su tome najviše pridonijeli Pakistanci koji su to izvršili samostalno, mimo odluke Vijeća sigurnosti. To je bila vrlo osjetljiva akcija - kako rekoh - zbog naftne mafije. Pakistanci su svoje živote izložili da bi u tome uspjeli.

- Nigdje nije bilo takvih razaranja kao na ovom području! To znači da se htjelo uništiti jedan narod, njegov identitet, njegovo pamćenje…

- Da. Sjećam se, došla sam 1996. u Ilok. Tamo je fra Marko ostao s 1.000 Hrvata i 1.000 Slovaka. Proživljavali su strašne torture. Kad sam došla u crkvu, svi su se oni okupili, i kad sam vidjela te ljude, bila sam duboko ganuta. Bili su to uglavnom stariji ljudi na čijim se licima odražavala sva ta patnja koju su proživjeli. U tom trenutku u crkvu je kroz vitraje počelo ulaziti svjetlo, to je tako čudesno izgledalo da je jedna žena sa zahvalnošću počela pjevati Bogu jer će opet živjeti u Hrvatskoj. Čudesan je to bio osjećaj kojega nikada neću zaboraviti. Isto tako, sjećam se prvog dolaska na staro vukovarsko groblje, jedne bake koja je sjela na grob i počela plakati, jer je tu bila prvi put nakon svih godina progonstva. Sjećam se svećenika u Baranji, koji su se počeli vraćati u svoje župe i koji su imali nevjerojatnu snagu, što je znak nevjerojatne vjere koja je jednostavno nepobjediva.

- Da, suprug i ja odlučili smo sve podijeliti s tim ljudima. U toj crkvi, s tom svjetlošću, i s tom pozitivnom energijom koja se tu počela stvarati. Taj radosni događaj koji će u meni biti za sva vremena htjela sam označiti i u svojoj obitelji. Danas moj Tin u franjevačkoj crkvi u Iloku, gdje je kršten - ima vitraj.

- Ono što se dogodilo u Hrvatskoj bila je samo predigra jednog općeg stanja u svijetu i znak da se terorizam, kao ovaj najgore vrste koji se ovdje dogodio, ne smije nigdje i nikada više dogoditi. Nažalost, međunarodna zajednica nije prepoznala ovo što se dogodilo u Hrvatskoj i – dogodio se 11. rujan 2001. Taj ćemo dan sigurno svi pamtiti. To je nešto što se u civiliziranom svijetu ne smije dogoditi.

- Hrvatska to može napraviti. Ona ima potpuno pravo to reći jer je provela jedinu uspješnu misiju koju je UN uopće imao – sve do sada! Sve ostale misije ili još traju ili su završile neuspjehom! To znači: kad se nađe prava formula, kad se jasno odredi cilj, kad se nađu kvalitetni ljudi s velikom snagom i vjerom da mogu – i provedu taj program – uspjeh je sigurno zagarantiran.