Dunav je tiho, sporo, elegično zapljuskivao svoje obale i na onoj desnoj, opjevanoj u pjesmi čežnjom iscrpljenog Hrvata, pozdravljao mladog svećenika, podsjećajući ga na vječnu istinu: "Panta rei... Sve teče".

Luka je uživao u ovoj tišini, volio je meditirati uz Dunav, a sada je, tiho, pjevao samo za sebe, dok je "raspakiravao Božić" i dio po dio pažljivo stavljao u kutije u kojima će kuglice Josip, Isus i Marija, anđeli i pastiri čekati sljedeći Božić. Držao je Isusov kip u ruci, ponavljao "Isuse mileni Bože moj, srce ti dajem da sam tvoj", tako dugo dok mu cijelo srce i sva duša nisu bili obuhvaćeni onim istim raspoloženjem kojim je odlučio postati svećenikom.

Bila je Misijska nedjelja i kao svake nedjelje majka je bila na jutarnjoj misi, a on je, sa svojom najmlađom sestrom išao na večernju. Bili su mladi i roditelji su imali razumijevanje za njihovo, kako su to zvali, "tulumarenje", pogotovo zato što je Luka već bio zaručen i pomalo pripremao vjenčanje. Ono što nije znao bila je tajna njegove majke: želja da netko od njezine brojne djece postane svećenikom ili časnom sestrom, kad ju je Bog već obdario brojnom djecom koju je s ljubavlju rađala i odgajala u radinosti, strahu Božjem i ljudskom poštenju. Uvijek joj je na pameti bila sv. Mala Terezija, a osobito njezina majka, koja je govorila da je njezino zvanje bilo - biti majka! I ona je željela biti takva majka, pa je zato i svojoj najmlađoj kćeri dala ime Terezija.

Luka nije znao ni koliko je njegova majka na neki način bila razočarana što joj se, iako je već bila u zaista zrelim godinama, nijedna molitva nije ostvarila, što joj se činilo da je Bog uopće ne sluša, ili ne čuje, i ne mari za molitve jedne obične hrvatske žene, na kraju dvadesetog stoljeća… A tako je bogato blagoslovio život roditelja sv. Male Terezije, koji su joj bili uzori. A tako je ustrajno molila i za misionare.

Misu je služio neki nepoznati svećenik, misionar iz Afrike, koji je dramatičnim glasom ponavljao kako svijet treba najviše sve­tih svećenika, jer i glad i bolesti i neimaština i strah imaju svoj korijen u izgnanstvu Boga iz života suvremenog čovjeka, a Bog je istjeran tamo gdje nema svećenika koji bi ga naviještao. Sve je to Luka bezbroj puta do sada čuo, a ipak, kao da sluša prvi put - svaka misionareva riječ zabadala se u srce, ranjavala dušu, grizla želudac i otežavala disanje... On MORA nešto konkretno učiniti, on MORA postati svećenik, on MORA sa svojom savješću raščistiti sada, večeras, on MORA donijeti neku odluku, jasnu, konačnu i neporecivu. On MORA u slobodi srca i savjesti, posve sam i bez znanja i utje­caja ikoga, donijeta životnu odluku i konačni izbor: djevojka ili Bog, brak ili svećeništvo, duhovno ili tjelesno očinstvo, osamljenost svećenika, o kojoj pjeva Sveti Otac u pjesmi "Krist na žalu", ili siguran, sretan, sređen građanski život. Ima djevojku, već je zaručen, ima i stalan posao, s tako brojnom obitelji kao sa "sigurnim zaleđem" i obiteljska kuća je na vidiku, ali onaj glas koji u duši već odavno čuje i koji mu ne da mira ni danju, ni noću, ni dok radi, ni dok igra nogomet, sa svakom riječju ovog misionara postaje sve dramatičniji i glasniji. ON MORA POSTATI SVEĆENIKOM. Shvatio je... Inače će sav život provesti kao razbijena vaza koja svojim krhotinama ranjava sve koji je uzmu u ruke, posve beskorisna, bez obzira na prvotnu namjenu i na cijenu kojom je plaćena. Konačna odluka, sa završnim blagoslovom misionara bila je: POSTAT ĆU SVEĆENIK!

Nakon mise susreo se sa svojom djevojkom, sjeli su u omiljeni kafić, naručio je produženu kavu s mlijekom, potom je počeo vrtjeti šalicu u ruci i, spuštene glave, ne usuđujući se pogledati je u oči, progovorio:

Imam ti nešto reći.

- Znam. Napustit ćeš me…

Kako znaš?

- Noćas sam upravo ovu scenu, do u detalje, sanjala... I počela je plakati, pitajući ga zbog koje djevojke je ostavlja. Pokušao joj je objasniti, ali nije uspio... Sutradan je dao otkaz na poslu i s blagos­lovom svojih roditelja otišao u bogosloviju...

Čim je bilo moguće da se bilo tko vrati u okupiranu Baranju i u Zapadni Srijem, biskup je poslao mladoga svećenika kako bi pripremio teren i ozračje za masovniji povratak prognanika. S Lukom je pošla i njegova majka… Presretna žena je s biblijskim oduševljenjem prihvatila Božji blagoslov da bude pri ruci jednom svećeniku, pogotovo što je taj svećenik bio njezin sin. Bog je i njezinu drugu molitvu u međuvremenu uslišao – najmlađa kćerka je postala redovnica i radi kao vjeroučiteljica u jednoj župi.

Kad se bijeli automobil s oznakama i plavom zastavom UN-a zaustavio pred župnim uredom, Luka se iznenadio, a majka se jako uplašila, pitajući se: Što traže? Nisi li nešto skrivio? – pitala je svog sina.

Oprostite, vidjeli smo svjetlo pa smo stali da Vas nešto upitamo – govorila je na engleskom, u ime cijele pratnje, gospođa u plavoj odori, službenica UN-a.

- Kako vam mogu pomoći? – pitao je Luka.

Mi smo katolici. Tu smo već nekoliko mjeseci, ima nas iz različitih zemalja i već dugo nismo bili na misi, a ne znamo niti kome se možemo obratiti. Tu smo vidjeli crkvu i vječno svjetlo u njoj, a i prekrasne jaslice pa smo zaključili da bismo se baš Vama trebali obratiti.

- Uđite, drago mi je da vas mogu primiti. Ja sam katolički svećenik, a misu vam mogu služiti kada god želite, jer malo je mojih vjernika koji su se uspjeli vratiti.

Njih petoro izgledali su mu kao mudraci s Istoka, kada su sjeli baš blizu jaslica u dnevnom boravku. Crni, žuti, kosooki, bijeli… Luka je uplašenoj majci objasnio tko su te osobe i zašto su došle. Kada je shvatila, majka je zaplakala od sreće – Bog je ispunio i njezinu najtajniju želju: da postane majkom misionara.