Bog i religiozno slikarstvo u pejzažima Gabriela Jurkića

Zato što mi je vremenski bliži, zato što je Hrvat, zato što je franjevac i zato što je mučenik, odlučih uzeti sv. Nikolu Tavelića za svoga nebeskog zaštitnika. U tom duhu sam nabavio reprodukciju slike koja ga je prikazivala. Premda mi je bila poprilično ružna, jer svetac izgleda kao astronaut, bila je jedina do koje sam mogao doći pa sam je uokvirio i objesio u svojoj sobi. Istoj onoj sobi u kojoj sam se rodio davnoga običnog dana.

1. svibnja 1988. godine bio sam sa svojim prijateljima na izletu. Prolazeći kroz Livno svratili smo u franjevački samostan na Gorici i tamo sam prvi put vidio izložbu slika Gabriela Jurkića. Odmah sam ih zavolio. Moje oduševljenje slikarevim djelom nakratko je pomućeno kad sam razumio da je on naslikao onoga svemirskog sv. Nikolu Tavelića s početka priče. Ali onda sam čuo stručnjaka kako tumači da je Jurkić manje dobar u slikama s religioznom tematikom, a da Boga i religiozno slikarstvo valja tražiti u njegovim pejzažima.

U međuvremenu sam doznao ponešto i o slikarevom životu. Od ljudi koji su ga poznavali slušao sam svjedočanstva o njegovoj dobroti, predanosti i plemenitosti. Otada, uvijek kad sam blizu Livna, svratim i pogledam izložene slike. Na popisu mojih želja, koji je popriličan, veoma visoko se nalazi želja da postanem vlasnik originalne slike ili bar grafike ili skice Gabriela Jurkića.

Slikar Gabriel Jurkić, izgnani profesor sarajevske Likovne akademije, kojemu su utočište i priliku za rad pružali sve do smrti franjevci Bosne Srebrne, danas je, kao i za života, daleko od razvikanih događanja i pomodnih pojavnosti. Ali oni koji su vidjeli njegove u slici zadržane trenutke, njegove oblake, prašinu i godišnja doba, ne mogu se oteti jednostavnoj ljepoti tog hvalospjeva životu. Ne obazirući se na zasljepljujući sjaj prolaznih veličina i na mučninu odbačenosti, ostavio je svjedočanstvo zadivljenosti prirodom i njenim Stvoriteljem.

Premda su mi drage skoro sve njegove slike, od slike Kod ovaca, preko Snježne idile ili Štefe na moru pa sve do Žetve, Vedrine zimskog dana, Ljetne prašine i veličanstvenoga Inja, ipak se najradije zaustavim pred slikom Sunčeve zrake nad Livanjskim poljem. Na slici je Gabriel Jurkić naslikao komadić svoga Livanjskog polja pokrivenog tmurnim oblacima. Upravo ti oblaci zauzimaju najveći dio slike. Golemi tamni oblaci koji su prekrili cijelo nebo. Tek se u jednom dijelu slike sunce probilo kroz oblake. A pod oblacima pusti kraj. Sitna pastirica s nekoliko ovaca s jedne strane zagrljena usporenošću potoka, a s druge strane natkriljena krošnjom usamljenog stabla povijenog od silnih vjetrova. A uokolo, sve do dalekih planina Bosne, nigdje nikoga. Slika je to o samoći, o tmurnosti, o malenosti.

U tako jednostavnoj slici, naizgled banalnog motiva, Gabriel Jurkić je uspio utkati puno simbola, puno istine o našem čovjeku i o našem kraju, oslikati cjelokupni život, a pritom biti i ostati vjeran sebi i svom shvaćanju umjetnosti. Stoga mu je, pretpostavljam, bilo teško u kratkom naslovu slike istaknuti ono što je htio da bude u prvom planu. Zato još više veseli njegov izbor i upućivanje na to što smatra bitnim. Naslov je to u kojemu se nalazi poticaj te istinsko svjedočenje vjere i nade.

Slikar, unatoč tmurnim oblacima, vidi i svjedoči sunčeve zrake koje se probijaju i koje obasjavaju Livanjsko polje. O, kada bi svatko od nas imao sposobnost da u trenucima kad mu cijeli život izgleda zastrt tmurnim oblacima muke, patnje, nesreća i zla, pronađe snage uočiti Sunčeve zrake koje pobjeđuju tamu. O, kada bismo neupitno vjerovali da Sunca ima čak i onda kad je potpuni mrak oko nas. Kada bismo bili sigurni da Svjetlo pobjeđuje tamu zla.

Još od 1988. godine, kada klonem ili posumnjam, krijepim se i na slikama Gabriela Jurkića koji je samozatajno darovao svijetu hvalospjev o Bogu čijoj se dobroti vazda divio i bilježio njegovu stvoriteljsku ljubav.