Onostranu, posvudašnju i neiskvarenu Crkvu, koju neki predočuju samo zagrobnim slikama, pa je zamišljaju kao nešto iza svih zvijezda, onakvu Crkvu kakva bi po našim mišljenjima tek trebala biti - jer nam je dosadila nesavršenost njezine slike koju vidimo oko sebe – mogli bismo ugledati mnogo bližom nego što mislimo, i to svuda oko nas.

Bog koji nam je bliži, unutarnjiji, posvudašnjiji i sadašnjiji od svega oko nas, ne otkriva se sam, niti je samo u našoj dubini, već želi da ga ugledamo i u ljudima oko nas. Majka Terezija nam to pokušava reći. Ona posvuda vidi Razapetoga. Bog se pritajio inkognito u drugim ljudima. Žedan je, povrijeđen je, pati i treba našu pomoć.

Ali ni to nije jedini način na koji je Bog prisutan u ljudima. Bog je i tamo gdje se ljudi vole. Tko ljubi drugo ljudsko biće nosi Boga u sebi, makar sebe smatrao ateistom.

Osim Crkve deklariranih kršćana postoji i Crkva anonimnih kršćana. Duh puše posvuda. Dobra djela On čini u dubini mnogih ljudi. Ako na trenutak skinemo oči s novinskih naslova punih intriga, borbe za moć, kriminala, ratova, ovisnosti... Vrag jest glasan, no Bog potiho i nevidljivo čini još mnogo više. Pokušavamo biti kritički i ne-naivni, pa gledamo samo u zlo. Koliko naivna može biti ta naša ne-naivnost!

A, posvuda oko nas cvjeta Crkva onih koji vole.

Majke su oduvijek voljele svoju djecu, braća braću, mladići su se oduvijek zanosili idealima, i uvijek će tako biti. Takva Crkva uistinu postoji i vječni je izvor svega što je u povijesti vrijedno novosti.

Ona je i tu sada oko nas. Ona je neuništiva.

Krist je došao najaviti je u vidljivom i čulnom i tako se otkrio kao njeno središte, izvorište i uporište. Kad su nam oči oslijepile, a srce zanijemjelo on nam je pružio ludost vjere da je ipak vidimo.

On nam nudi samog sebe da nam bude obzorje svjetla i u najtamnijoj noći. I tada oko nas nema tame, vidimo središte, i sve iz­vire i uvire u njega. Njegova ruka nas drži i njegov dah grije i kada nas oči i uši varaju.

Čak i kad je svećenik pun mana, on i tada sakramentima vjernicima posreduje Boga. Takav nam jako smeta, utoliko jače što se više oslanjamo na čovjeka, a manje vidimo Boga. Dok je neka starica toliko siromašna duhom pa u njemu vidi samo Boga. Svećenik se smiješi. Ona moli.

Nama, kritičarima, ništa nije u redu. Ono gore htjeli bismo sta­viti dolje, a ono dolje gore. Gledamo ustrojstvo svijeta i sve nam izgleda naopačke. Beskrupulozni kao da su na vrhovima, a dobri ljudi na dnu. Slijepci smo. Ne vidimo što je istinski gore, a što istinski dolje. Ne vidimo pravu narav života. Upadamo u naivne konstrukcije naspram njegove velike složenosti. Carstvo svijeta nam je svojim vidokrugom ukrutilo pogled. Vidimo samo velesile, hidrogenske bombe, nepovjerenje, karijerizam. Kao slijepci buljimo u slijepce koji se penju prema dolje.

Ona starica živi s unučicom, sa svojom susjedom i s Isusom. Ona ne gleda u naopaki zemljopis vrhova, gdje na najvišoj planini sjedi vrag. Kažemo: “Slijepa je za suptilnost svijeta, ona vidi samo unuku kako raste.” A sami smo slijepi za suptilnosti svijeta.

Uostalom, ne vidimo ni unuku kako raste.