"Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom." (Mk 8, 34)

Križ nam otkriva Boga i govori o njegovoj moći koja se objavljuje u slabosti, postaje mudrost koja se otkriva u ludosti (1 Kor 1, 18-25).

Nije li ludost reći da smo izliječeni po križu? Da se spasiteljska moć otkriva u slabosti? Nije li to ludost, glupost, sablazan, govore i židovski i grčki "mudraci". Za Pavla: Krist Raspeti je "Božja sila i Božja mudrost. Jer ludo Božje mudrije je od ljudi, i slabo Božje jače je od ljudi." (1 Kor 1, 25 s.) "Mudrost ovoga svijeta ludost je pred Bogom." (3, 19)

Po sv. Pavlu hod za Kristom, u konačnici k Bogu, zvuči kao ludost, u stvari to je hod u jednostavnosti srca, u predanju bez pridržaja Božjoj volji kako je to sam Isus posvjedočio.

Zato je križ naša knjiga koja sadrži svu Božju mudrost, kao ogledalo u kojem možemo otkriti istinitu mudrost i Božju jakost koja nam se očituje u slabosti.

Stoga i svoje patnje, bolesti i samu smrt moramo gledati u svjetlu Isusove Muke i njegova križa.

Elizabeta Kubler-Kon, izdala je godine 1969. knjigu: O smrti i umiranju. U njoj opisuje kako se teški bolesnici pred sigurnom smrću vladaju. Sažima svoja iskustva u pet točaka.

1. Ne žele ni čuti da je smrt blizu. 2. Spopada ih osjećaj bijesa što se sve to događa. 3. Nastoje potaknuti liječnika, svećenika, Boga da ih spasi. 4. Prepuštaju se depresiji. 5. Konačno prihvaćaju smrt.

Isus prihvaća smrt za grijeh, da usmrti grijeh u nama, i proživljava slične trenutke.

1. Prihvaća smrt u punoj svijesti i naviješta svoju muku.
2. Proročki gnjev očituje protiv zloporaba u Hramu, i protiv glavara koji mu spremaju ubojstvo.
3. Raskida veze s onima koji su odlučili ubiti ga, kao s Anom, Kajfom, Herodom, Pilatom.
4. Podlaže se depresiji u vrtu.
5. Prihvaća Božju volju.

Autorica nadodaje uz Isusovo držanje na križu i ono čega nema kod drugih umirućih:

6. Suosjećaj: oprašta ubojicama i obećava raskajanom razbojniku raj, te nježno nastupa prema svojoj majci.
7. Napuštenost: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? Vapaj napuštenoga od svih - odvojenog od Boga i od grešnika za koje umire.
8. Posve se predaje u ruke Oca i može započet novo doba, obilježeno izljevom Duha Svetoga.

To mora biti i naš put: uzeti križ svoj i poći za Isusom.

1. Kad me snađe neizlječiva bolest i siguran sam da mi je blizu kraj ovozemnog života: moram prihvatiti stvarnost, svoj križ i krenuti za Isusom.
2. Oslobodimo se osjećaja bijesa, srdžbe. Trebam shvatiti da je besmisleno bjesniti: zašto se moram ljutiti, na koga?
3. Ne popustiti napasti gnjeva na one koji me okružuju. Prihvatiti ono što ne mogu promijeniti, ali u zajedništvu s Isusom.
4. Molim Isusa da me oslobodi žalosti i depresije i ispuni me ljubavlju koja udaljava svaki strah, zavist, potištenost.
5. Prihvaćam križ: Budi volja tvoja!, što tjera bol i potištenost i pripravlja me na spokojnu smrt, te mogu s Isusom ponoviti: "Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!" Uživjeti se skupa s apostolom Pavlom i s Raspetim: "S Kristom sam razapet!" (Gal 2, 20).
6. Molim oproštenje od sviju koje sam na bilo koji način povrijedio, oštetio, ranio, da i ja nađem oproštenje kod milosrdne Božje ljubavi.
7. Bogu vapijem iz dubine svoga srca, da bude sa mnom u ovom času, da me ne ostavi sama. Vapaj pun ljubavi i nade i vjere da je Bog doista sada uz mene.
8. Ponavljati molitvu: "Oče u ruke tvoje predajem duh svoj!" Moliti Duha Svetoga, "izvor vode života", da ugasi moju žeđ za Bogom. I vapiti: "Dođi Gospodine Isuse!" (Otk 22, 17. 20)

Tu će nam pomoći i pobožnost euharistijskom Spasitelju, što je spomen njegove Muke i proslave.

Zatim križni put uveden na Zapadu u 13. stoljeću. U 17. stoljeću imamo sedam postaja: Getsemani - Kuća Ane - Kuća Kajfe - Palača Herodova - dvor Pilatov - Kalvarija. U 18. stoljeću već imamo utvrđen današnji križni put s 14 postaja.

Osobito u smrtnom času pomoći će nam pobožnost Srcu Isusovu, izvoru utjehe i snage. "Tu ćeš naći izvor ljubavi - u boku Raspetog Krista, i to je mjesto gdje želim da nađeš boravište i utočište." (sv. Katarina Sijenska)

"Čovjek koji se u bolesti pouzdaje u Boga, više se sviđa Bogu, nego da kao zdrav učini više tisuća dobrih djela." (sv. Ivan Zlatousti)

"Isus na križu: izvana slabim, a unutra je neizmjerna moć života." (Sv. Augustin)

Uzeti svoj križ zvuči gorko i mučno. Ali kad imamo pred sobom samog Gospodina koji nosi svoj križ, Raspetoga, postaje nam doista "jaram sladak i breme lako".

"Dođite k meni svi vi, izmoreni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene, jer sam krotka i ponizna srca, i naći ćete pokoj dušama svojim." (Mt 11, 28-29)

Kumranska zajednica opslužuje strogo siromaštvo. To je pažljivo oko rimskog zemljopisca uočilo. Plinije Stariji bilježi: oni "ne posjeduju novac". Nakon godina iskušenja, prije nego postane punopravni član zajednice, mora se odreći svojega posjeda i prihoda, u korist zajednice.

Neki vide ovdje uzor koji slijedi prva kršćanska jeruzalemska zajednica. Čitamo u sažecima Djela apostolskih: "Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni (zajedno), i sve im bijaše zajedničko. Sva bi imanja i dobra prodali i porazdijelili svima, kako bi tko trebao." (Dj 2, 44 s.) "U mnoštva onih koji prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša. I nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko... Doista, nitko među njima nije oskudijevao. Jer koji bi god posjedovali zemljišta ili kuće, prodavali bi ih te utržak donosili i stavljali pred noge apostolima i dijelilo se svakome koliko je trebao." (4, 32-35)

Luka to osvjetljava ovim primjerima. "Josip, od apostola prozvan Barnaba, to znači Sin utjehe, levit, rodom Cipranin, posjedovaše jednu njivu. Proda je i donese novac i postavi ga pred noge apostola." (Dj 4, 36 s.)

Neki pak čovjek po imenu Ananija, zajedno sa svojom ženom Safirom, proda imanje, pa u dogovoru sa ženom, odvoji nešto od utrška, a samo jedan dio donese pred noge apostolima. I oboje je bilo kažnjeno iznenadnom smrću. Nisu bili kažnjeni radi toga što su zatajili dio od utrška prodanog imanja, nego što su slagali Duhu Svetom. "Da je ostalo neprodano, ne bi li tvoje ostalo; i jednom prodano, nije li u tvojoj vlasti?" kaže Petar Ananiji (5, 1-12).

Bitna je razlika između esenske i kršćanske zajednice. Nakon trogodišnje kušnje kandidat se mora odreći svih svojih dobara i prihoda u korist zajednice, da bi tada postao punopravni član zajednice. Od kršćana se to ne traži. Znamo da je većina kršćana u prvoj Crkvi zadržalo svoje imanje, svoje kuće i posjede, kao npr. majka Ivana, zvanog Marko. Ali koga je Duh nadahnjivao da se odreče svojih posjeda u korist siromaha zajednice, to je bilo pohvalno. To jasno kaže Petar Ananiji. Njegovo je vlasništvo bilo i prije nego je prodao imanje, kao i utržak koji je dobio od prodaje. Ali on je htio prevariti apostole, da se pokaže velikodušnim pred zajednicom i slagao je - ne Petru, nego Duhu Svetom!

Veličina je kršćanske zajednice da svaki član u slučaju potrebe spremno i širokogrudno svoje bogatstvo dijeli s potrebnima. Ono mu je dano od Boga na korištenje i da ga pretoči u dobre svrhe. To pravilo vrijedi za cijelu povijest Crkve. Ideal je to koji se nažalost rijetko postiže, kako nam svjedoči slučaj Pracrkve u Jeruzalemu, slučaj Ananije i Safire. Kad bi u današnjem svijetu bogati bili plemenitiji i suosjećajniji prema potrebnima, gladnima i žednima drugog i trećeg svijeta, bilo bi manje napetosti i sukoba, ratova i razaranja na Zemlji.

Prva Crkva nije taj način života preuzela od kumranske zajednice, nego od židovske sinagoge, u konačnici od samoga Gospodina koji je proglasio zapovijed ljubavi kao vrhunsku i jedinu zapovijed. I služenje siromasima, bijednima, bolesnima, napuštenima, progonjenima, zatvorenicima, jest služenje Gospodinu. Tada je, kao i danas, židovska sinagoga imala dobro razvijenu društvenu skrb. Posebno su posvećivali brigu udovicama i siročadi, koji su i u Svetom pismu označeni kao tipovi krajnje bijede i kao oni koji su izručeni ljubavi i dobroti vjernika. Svaka židovska obitelj je bila dužna dati bar jedan dnevni obrok i subotnju košaricu za uzdržavanje siromaha i nezbrinutih došljaka. Nadglednici su imali pravo i silom to pribaviti. A u vremenima veće socijalne krize uvijek se našlo plemenitih ljudi koji su prodavali svoja imanja i razdavali utržak siromašnima.

Jeruzalemska zajednica je preuzela brigu za udovice i sirote. Obraćenici su Židovi. Dnevno su se okupljali po kućama imućnijih kršćana koji su im svoje kuće stavljali na raspolaganje. "Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh (slavili euharistiju) te, u radosti i prostodušnosti srca, zajednički uzimali hranu." (Dj 2, 46) Nitko nije oskudijevao.

Međutim, kako se broj vjernika umnožio, Židovi koji su došli iz dijaspore i govorili grčki, opazili su kako se njihove udovice u svagdanjem služenju zanemaruju, i stadoše mrmljati protiv domaćih Židova. Dvanaestorica sazvaše mnoštvo učenika i podijele služenje kod stolova sedmorici, muževima "punim Duha i mudrosti", koje je zajednica izabrala, a apostoli polože na njih ruke (Dj 6, 1-6). Zašto sedam? Možda je bilo toliko mjesta okupljanja. Broj sedam "poslužitelja-đakona" imamo i u Rimu. Broj sedam označuje i puninu.

Pavao isto u zajednicama koje je sam utemeljio ističe karitativno djelovanje. Oštro osuđuje zloporabe kod zajedničkog blagovanja koje prethodi euharistijskom slavlju: "Kad se, dakle, tako zajedno sastajete, to nije blagovanje Gospodnje večere: ta svatko se pri blagovanju prihvati svoje večere, te jedan gladuje, a drugi se opija. Zar nemate kuće da jedete i pijete? Ili Crkvu Božju prezirete i postiđujete one koji nemaju? Što da vam kažem? U tome vas ne hvalim." (1 Kor 11, 20-22)

Pavao pozdravlja u Filipima "nadglednike i poslužitelje" (Fil 1, 1), znak da je bilo više mjesta okupljanja zajednice. Bila su to mjesta ne samo gdje se slavi Gospodnja večera, već i mjesta gdje se siromah i gladan mogao do sitosti najesti.

Brigu za sirote i udovice, prodaju dobara u korist siromaha, nije Crkva primila od kumranske zajednice, koja toga i nema, već slijedi dragocjen običaj sinagoge, ali služenju "najmanjoj braći" daje novi sadržaj u svjetlu novozavjetne objave - zapovijedi ljubavi - koja se utjelovljuje u Isusu. Na posljednjem sudu reći će Gospodin blagoslovljenima Oca svojega: "Zaista, kažem vam, što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste." I prokletima: "Zaista, kažem vam: što god ne učiniste jednome od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste." (Mt 25, 40. 45)