RATNA SJEĆANJA (9)

Kapucinska crkva je već prošla "ratno krštenje" - nekoliko izravnih pogodaka nije obeshrabrilo ni redovnike, ni vjernike da i ovaj blagdan Blagovijesti proslave svečano i raspjevano, kao bilo koji do sada. U crkvi je mnogo svijeta, cvijeće i svijeće trepere svečano, a vjernici pjevaju kao da u svakom trenutku ne postoji opasnost od zlokobnih sirena za "zračnu" ili za još vjerojatniju - "opću opasnost".

Nakon mise, pred crkvom, Tanja prilazi Dori, kolegici koje se sjeća iz srednje škole, a nije ju već godinama vidjela. Mora s njom popričati, mora čuti što se u gradu događa, jer je prihvatila izazov uređivanja prve radio-emisije vjerskog programa u gradu, a Dora joj je kao izmišljena, jer je mlada, lijepa, pametna, dobro odgojena, dolazi iz obitelji koja u sebi nosi naslijeđe hrvatskih i srpskih korijena i sve bi to rado pokazala u svom radijskom programu. Uza sve to, Dora je nedavno krštena u Katoličkoj Crkvi, to Tanja zna iz "prve ruke", jer se sasvim slučajno našla na misi njezina krštenja, a o tome je izvijestio i katolički tisak. Da bi ovako raskošan dar Božji za svoju emisiju umotala u što privlačniji medijski celofan, poziva je na kavu u obližnji kafić, gdje će nastojati nagovoriti je na sudjelovanje u svojoj emisiji pod nazivom "Učinimo nešto lijepo za Boga". Ništa ne sluteći, Dora pristaje i njih dvije sjedaju u kafić uz Dravu, u "Tricu", koja je iznenada postala "šminkersko mjesto" iz jednostavnog razloga - tamo je najsigurnije, jer je kafić u podrumu.

Kad je ušao, neko je vrijeme stajao kao omamljen, da se oči priviknu na tamu, a potom - sigurno krenuo za Tanjin i Dorin stol, jer je baš dobro došlo da vidi svoju suradnicu i ovako, u gradu. U novinarstvu, koje je u ove ratne dane posve "razbucana" profesija, bez radnog vremena i "zadanih tema", svaki susret može biti i redakcijski sastanak. Tanja je, naime, njegova suradnica, a on glavni urednik radijskog programa koji je upravo nastajao i zamišljen je kao ohrabrenje prognanicima da će se vratiti svojim kućama, u sada okupirane krajeve istočno i sjeverno od Osijeka: Baranju, Istočnu Slavoniju i Zapadni Srijem.

- Ante, ljubazno se nasmiješio i pružio ruku Dori, s kojom ga je Tanja upoznala, te sjeo njoj nasuprot, kako bi s Tanjom mogao dogovoriti još neke pojedinosti o programu kad su se već našli. Tanja je sjedila tako da joj je s jedne strane bila Dora, a s druge njezin urednik. Nastojala je tako pričati da oboje čuju informacije koje je imala, koje je sa srcem iznosila i za koje je vjerovala da nose sudbonosne poruke za obranu grada. Tek kad je Dora ustala i ispričala se što ih mora napustiti, Tanja je primijetila da ju zapravo ni jedno od njih nije ni slušalo. Dora je bila vrlo ljubazna, suzdržana, ali i odlučna u svojoj namjeri da ih napusti, a Ante se ponašao kao da prvi put u životu vidi djevojku. Izgledao je posve smeten. Kad ih je Dora napustila - nije mogao, a da bujicom pitanja ne zaspe svoju kolegicu:

- Tko je ova djevojka? Odakle joj ova nezemaljska ljepota? Gdje živi? Kako da ju on nikada ranije nije vidio? Čime se bavi? Ima li mladića, i napokon... ima li ikakve nade za njega, jer bi je svakako htio još jednom vidjeti i više ju upoznati, i ako ima ikakve šanse - postati njezinim mladićem. Zapravo, upravo tako je uvijek zamišljao svoju buduću suprugu: Lijepu, vitku, s dugom tamnom kosom, milom, suzdržanom, nenametljivom i po mogućnosti manje površnom i brbljavom nego sve one djevojke koje je poznavao, uključujući Tanju koju je cijenio, ali - samo to.

Tanja je bila zatečena ovakvom bujicom pitanja i promjenom svoga prijatelja, tim više što ga je poznavala kao šarmantnog i uspješnog upravo u druženjima s djevojkama, jer su ga doslovce obasipale telefonskim pozivima u redakciji.

Proljeće uz Dravu deset godina poslije... Na velikoj i prostranoj tratini zabijelili su se šalovi oko vrata, oko struka ili oko ruku mladića i djevojaka koji su se poput jata galebova spustili na obalu rijeke. Katolički mladići i djevojke nisu mogli proći nezapaženo ni za lokalne medije. Mnogi su s tv-kamerama, mikrofonima, fotoaparatima i notesima obilazili grupe mladih koje su pitali o svemu što se u ovakvim prigodama pita: Odakle su, kako se osjećaju, što ih je motiviralo da se ovdje nađu i slično. I Ante je tu. Radi za kulturnu rubriku jedne vladine ustanove, a ovaj mu je susret povod da pokaže kako je vjera i znak kulture, a ne samo uske duhovnosti kamo ju uglavnom stavljaju. Gleda na silno mnoštvo i zapaža dvije žene koje stoje, a razlikuju se po svojoj redovničkoj odjeći - drugačije su od svih časnih sestara koje u gradu susreće. Prilazi im mikrofonom i pita kako se ovdje osjećaju, što ih je dovelo, odakle su... Kad je jedna od njih počela govoriti - noge su mu se odsjekle! Pa to je Dora!

Znao je da je otišla u samostan, to je čuo od Tanje, ali mu ništa više nije htjela reći. Niti u koji samostan, ni u koju redovničku zajednicu, niti je li se uopće oprostila od grada, i napokon, što je tako lijepu, mladu, pametnu i obrazovanu djevojku nagnalo da se "zakopa" u samostan. On se u međuvremenu oženio i ima sina. Sretan je, bar je mislio, onako kako to netko u Hrvatskoj uopće može biti sretan: ima obitelj i stalni posao i to mu je dosta. Sad, dok gleda Doru, koja ga ne prepoznaje, i priča mu o svojoj sreći, o dubinama Božje ljubavi, o djevičanskoj ljubavi kojom grli sve ove mlade - Ante sve više shvaća kako je sve što on misli da je sreća - samo nagovještaj onoga što ova žena govori.

Ulazi u auto, uključuje radio. Sluša... "Nosi mi se bijela boja"... i pjevuši: "Sve je bijelo, bijelo"...