CRKVA - ZAJEDNICA NATJECATELJA U SLUŽENJU

Isus suprotstavlja ovdje dvije crkve: crkvu-sinagoge pismoznanaca i farizeja i crkvu Kristovih učenika. U čemu je bitna razlika između jedne i druge. Ovdje se ne radi o društvenom, obiteljskom, znanstvenom služenju, nego o religioznoj stvarnosti.

"Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji." Mojsije je predao svećenicima poslanje da tumače Zakon. U vrijeme babilonskog izgnanstva preuzeli su to pismoznanci, koji većinom dolaze iz farizejske skupine. Isus to ne osporava, nego kritizira njihovu nedosljednost: "Činite, dakle, i obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima, jer govore, a ne čine." (23, 3) Isus osuđuje njihov život, jer je u suprotnosti s onim što naučavaju. I to naziva licemjerstvom.

Isus je već upozorio na njihova djela pobožnosti, na ona stožerna: milostinja, molitva, postovi, koja čine da ih ljudi slave jer daju obilato milostinju, jer mole i poste, a ne da ovima stožernim činima pobožnosti proslave Boga, stvore ozračje prisnosti s Bogom, nađu pokoj svojim dušama i vječnu nagradu na nebu.

Ovdje Isus nadodaje još dvije posebnosti koje postaju doista smiješne: "Sva svoja djela čine da ih ljudi vide." Proširuju "zapise svoje i produljuju rese". "Zapisi" su kutije s izabranim tekstovima iz Svetoga pisma, koji se vežu na čelo i na desnu ruku. Oni ih šire tako da budu vidljivi i upadljivi. Jednako "rese" na četiri ugla plašta produljuju upadno i izazovno. K tome vole pročelja na gozbama i prva mjesta u sinagogama, pozdrave na ulicama i da ih ljudi nazivaju rabi - učitelju moj.

Idu za taštinom, licemjeri su i ljudi vanjštine. Ono što traže od drugih, sami ne čine, a što čine, čine iz tašte slave i sebeljublja, i dosljedno bez vrijednosti - isprazno. Njihova "pravednost" je iskvarena, prazna, lažna, licemjerna. (Mt 23, 1-7) Isus sada upozorava ponovno, kako "pravednost" njegovih učenika mora biti veća od one farizejske, ako žele ući u kraljevstvo.

Kristova Crkva mora biti zajednica braće, prijatelja, jednakih, koji se natječu u služenju jedni drugima.

"Vi pak ne dajte se zvati ‘Rabbi’ - Učitelj moj. Ta jedan je Učitelj vaš, a svi ste vi braća. Ni ocem (abi - moj otac) ne zovite nikoga na zemlji. Ta jedan je Otac vaš - onaj na nebesima. I ne dajte se da vas zovu vođama (mari - moj vođa), jer je jedan vaš vođa - Krist. Najveći među vama neka vam, bude poslužitelj." (23, 8-12)

Imamo ovdje povijesni okvir zajednica. Čitamo u Talmudu: "Kad bi kralj Jozafat ugledao nekog učenika pismoznanca, sišao bi s prijestolja, zagrlio bi ga i rekao: oče moj (abi), učitelju moj (rabbi), gospodine moj (mari)".

U aramejskom području Mari - Gospodine moj, jest ime za Krista, kao u grčkom području: Kyrios. Pismoznanci nisu odbijali te zvučne naslove: rabbi, abi, mari. Posebno ugledni i znameniti rabiji traže da ih se tako naziva. Isus svojim to zabranjuje, ne zato da budu u suprotnosti sa židovstvom, nego da budu svjesni istinske veličine.

Prvi, "najveći" među njima nije onaj kojeg ljudi smatraju takvim, nego onaj koji ja postao malen, kao dijete. Velik je onaj koji postaje poslužiteljem svoje braće i velik je pred Bogom koji postaje malen pred ljudima.

Još više. Učenici ne samo da ne smiju težiti za počasnim naslovima, nego moraju nastojati i otkloniti ih od sebe, da tako posvjedoče u čemu je prava veličina, da bolje shvate svoj odnos s Kristom i s Ocem. Otac je jedan, i to u neshvatljivom i dubokom smislu. Naslov Oca ne smije sebi nitko prisvojiti da izrazi svoje religiozno dostojanstvo. Postoji samo jedan Učitelj i Vođa - Krist. Ove naslove ne smije ni jedan od učenika sebi prisvojiti u zajednici u apsolutnom smislu. Niti jedan Isusov učenik ne smije iznositi svoj osobni nauk, kao židovski rabbi, stvarati škole i okupljati svoje učenike. Svaki kršćanin, i onaj koji poučava i vodi zajednicu, najprije je Krista učenik, a svaki vođa je vođen od Krista. Crkva nije ostavljena bez glave. U njoj, kako nam svjedoči Pavao i novozavjetni spisi, kao i otački spisi, djeluju i predsjedaju učitelji, oci, vođe, ali nijedan ne može nadomjestiti Krista i Oca na nebesima. Bez Krista nema Crkve. On mora biti u njoj prisutan. A vođe, učitelji i očevi predstavnici su i uosobljavaju Krista i Oca nebeskog.

Zato Crkva mora biti zajednica prijatelja, braće, jednakih, i svaki dobiva svoju važnost i ugled po svojim činima, po svojem služenju, nesebičnom i bez pridržaja, u ljubavi prema braći, u kojima mora gledati i služiti samom Kristu Gospodinu. Njemu smo učinili, što smo učinili jednom od njegove najmanje braće, kako će nam na posljednjem sudu u konačnoj presudi biti izrečeno. (Mt 25, 31 s.)

Ova pouka vrijedi i danas. Ne moramo samo dokidati neke naslove, koji ionako današnjem čovjeku postaju smiješni, nego i ovdje moramo ostvariti metanoiu, obraćenje, promjenu mišljenja. Veličina i dostojanstvo u Crkvi nije u zvučnim i pompoznim naslovima, nego u služenju, da prvi od svih postane poslužitelj braći, "sluga" slugu Božjih. Nestalo bi tada tolike nejasnoće u današnjim konkretnim pitanjima o svećenstvu i laikatu. Ako shvatimo da je bitno služenje braći, tada su naslovi i staleži sporedni, i veličina i dostojanstvo, te istinski Kristov učenik je onaj koji poslužuje, koji se ponizuje, jer takav će biti uzvišen. To su "blagoslovljeni Oca" i oni će primiti u baštinu kraljevstvo pripravljeno od postanka svijeta. (2, 57)

Kumranski rukopisi nam osvjetljuju razdoblje između 100. godine prije Krista i 66. godine poslije Krista. Izvještaji u knjigama Josipa Flavija (Židovske starine i Židovski rat) prilično su subjektivno napisani. On je prijatelj Rimljana i iz svojih knjiga izbacuje sve ono što bi moglo pomutiti dobre odnose s Rimljanima nakon neuspjeha židovskog ustanka od 66. do 70. godine. Čak i borce za slobodu, zelote, kao i Rimljani naziva zločincima, razbojnicima, teroristima, iako je u početku i sam bio ustanik.

Novi zavjet nam osvjetljuje događaje Isusova vremena u vlastitoj povijesnoj zbilji, ali na drugoj razini. Datosti povijesti nisu jednako vrednovane. Razlikuje ovaj svijet u kojem vlada "knez ovoga svijeta" i Božje kraljevstvo koje počinje i ostvaruje se Isusovim dolaskom i djeluje u onima koji ga u vjeri prihvaćaju.

Apokrifi dodiruju ovo razdoblje samo površno. Nastali su većim dijelom nakon Isusova vremena, a neki i izvan Palestine. Tako nam slika židovstva Isusova vremena, religiozno i političko stanje ostaju dosta nejasni, s puno praznina. Kumranski rukopisi nam pokazuju kako je židovstvo u ovo vrijeme bilo mnogo složenije i šarolikije nego što se do sada mislilo.

Kumranski rukopisi nam sa svoje strane osvjetljuju i Novi zavjet, pojavu Isusa Krista i kršćanstva. Nakon otkrića ovih rukopisa upadno se očituje kako su evanđelja, posebno Ivanovo evanđelje, koje su liberalni bibličari 19. stoljeća povezivali s nekim izvanbiblijskim izvorima (iranskim, grčkim, gnostičkim), duboko ukorijenjena u židovsku sredinu i u misaono ozračje Isusova vremena. Tu susrećemo govor o mesiji, o novom savezu, o ustanovi zajednice i o njenom ustrojstvu s naslovima predsjedatelja zajednice koji nas podsjećaju na hijerarhijsku ustanovu Crkve. Zatim na etički dualizam, borbu dobra i zla, istine i laži, mržnje i ljubavi itd. Neki u tim sličnostima vide pretpovijest kršćanstva, kršćanstvo prije Krista, kršćanstvo u prvom izdanju. Znanstveni stručnjaci, arheolozi i paleografi, povjesničari i filolozi otkrivaju sličnosti u izričajima i riječima, ali i bitnu različitost u odnosu na kršćanstvo. Našlo se pisaca koji vide stvarnu i bitnu ne samo sličnost nego i istovjetnost s kršćanstvom.

U kumranskim rukopisima pojavljuju se tri značajne osobe: "Učitelj pravednosti" kao vodeća ličnost, učitelj autoritativni tumačenja Zakona, proročki tumač povijesti; zatim "opaki (zli) svećenik" i čovjek laži - lažni propovjednik. Blasfemnu tvrdnju postavlja Barbara Thiring u svojoj knjizi: Učitelj pravednosti bio bi Ivan Krstitelj, a lažni propovjednik Isus iz Nazareta. R. Eiesenman veli da je Učitelj pravde Jakov, brat Isusov, koji se zove Krist. Protivnik mu je lažni svećenik Anamos (Ana) koji ga je dao kamenovati godine 62., a lažac bi bio Pavao.

To su zaista besmislice. Spisi koji o tome govore, kao Damaščanski spis, morali su nastati nakon smrti Ivana Krstitelja, po Thiringovoj, a po Eiesenmanu nakon Jakovljeve mučeničke smrti. Međutim, sigurno je da je Damaščanski spis nastao oko 100. godine prije Krista. Najstariji sačuvani prijepis je iz 75-50. godine prije Krista. To potvrđuje i arheologija i papirologija i ispitivanje s ugljikom 14 (C 14). Na temelju stručnih ispitivanja paleografa i papirologa možemo utvrditi da ni jedan kumranski spis nije iz Isusova vremena i da je posljednji kumranski spis nastao na prijelazu iz stare u novu eru. Jedino se u Kumranu prepisivala Danielova knjiga, nastala 164. godine prije Krista. Kumranci u četvrtom i posljednjem zemaljskom carstvu Danielove knjige vide ne Seleukoviće, nego Rimljane, te smatraju da Daniel otkriva datum zalaza Rimskog carstva, stoga ga najviše prepisuju.

Posebno sablažnjivo, u knjizi: The Dead Sea scroll - Deception, pišu M. Baigent i R. Leich o djelovanju katoličke Crkve, odnosno Vatikana u pripremanju i izdavanju izvjesnih tekstova koji bi mogli eventualno kompromitirati kršćanske izvore. Pišu kako postoji konsenzus (ugovor) između Vatikana i stručnjaka glede datiranja spisa i njihova povezivanja s esenima. Sramotno, nečasno i lažno prikazuju dominikanca R. de Vauxa, voditelja tima za izdavanje kumranskih rukopisa, kao krutog čovjeka, zatvorenog, pobožnjakovića i osjetljiva, zagriženog monaha, čak kao antisemita. Tvrde, kako on sva istraživanja podređuje institutu École biblique i tako istina ne može izići na vidjelo. Tvrde da su u timu izdavanja rukopisa samo katolički svećenici, iako smo istakli da su od sedam osoba samo trojica katolički svećenici, i to kao predstavnici arheoloških institucija, kao i ostala četvorica.

Bez veze povezuju izdanje kumranskih rukopisa sa stavom Vatikana prema modernistima. Spominju se napadaji Vatikana na E. Renana, C. Darwina, A. Loisya, T. Huxleya, H. Spencera, A. Schopenhauera, P. Nietzschea... Tvrde da je Vatikan u ovom naletu znanosti, filozofije, umjetnosti i politike vidio veću opasnost od reformacije. Stoga Leon XIII. potiče dominikance da podignu u Jeruzalemu École biblique i isusovce da osnuju u Rimu Biblijski Institut. Tko zna i malo povijesti zna da je Leon XIII. dao samo dozvolu za osnivanje École bioblique koja potpada pod Francusku državu, i da je utemeljitelj škole p. Lagrange imao teškoća s papom Pijom X. glede nekih svojih stavova.

Napadaju sve članove spomenute ustanove kao antisemite i Vatikan što nije priznao državu Izrael. Po njima Vatikan se boji nekih tekstova koji bi mogli ugroziti pojedine temeljne istine kršćanstva. Nazivaju znanstvenom diktaturom stav Kongregacije za nauk vjere prema E. Schillebeecks i H. Künga, a pročelnika iste kongregacije J. Ratzingera etiketiraju "modernim velikim inkvizitorom". Udarci niski, podli i bez temelja!

Bezvezno tvrde da École biblique ima svoje službeno tijelo Revue de Qumran. U stvari ovaj časopis izdaje pariški katolički svećenik J. Carmignac u kojem mogu i stvarno sudjeluju svi, bez obzira na njihovu religiju i svjetonazor. Nije urednik časopisa odbio uvrstiti Eisenmanov članak jer se s njime ne slaže, nego zato što članak nije bio na znanstvenoj razini, već neko njegovo maštovito buncanje.

Katolička Crkva i Vatikan se ne boje objavljivanja kumranskih rukopisa, svjesni da posjeduju istinu, Isusa iz Nazareta. Crkva radosno prihvaća sud stručnjaka, jer oni mogu samo osvijetliti povijesnu istinu i pobiti laž, podmetanje, mržnju spomenutih pisaca, i bolje osvijetliti lik i nauk Isusa Krista i prve Crkve.