OPERACIJA MILINGO

Hipnotiziran! Drogiran! Zatočen! - nagađanja su kojima se pokušavalo rasvijetliti prošlogodišnji enigmatični prevrat mons. Emmanuela Milinga, 72-godišnjeg umirovljenog nadbiskupa Lusake (Zambija), čuvenog po svojim molitvama za ozdravljenje i egzorcizmima kao i po napetostima s Vatikanom. Mons. Milingo, osnivač triju redovničkih kongregacija i specijalni Vatikanski izaslanik za imigrante, izazvao je javni skandal svojim koketiranjima s "Crkvom Ujedinjenja" Koreanca Sun Myung Moona, odnosno svojim kontroverznim vjenčanjem po Moonovom obredu. Jednogodišnji veo šutnje o prošlogodišnjim događajima pao je u srpnju ove godine, kada se mons. Milingo, po prvi puta nakon povlačenja s javne scene, dopustio intervjuirati od novinara M. Zanzucchija, vlastoručno obznanivši:

Ja, nadbiskup Emmanuel Milingo, dopustio sam ovaj intervju kako bi istina bila jasna, bez ikakve sjene, i kako bi se znalo da je jedini pokretač moga života ljubav za Boga, za Crkvu i za čovječanstvo. E. Milingo.

Iz spomenutog intervjua, objavljenog u knjizi Emmanuel Milingo il pesce ripescato dal fango - Emmanuel Milingo, riba upecana iz blata (izdanje San Paolo, 2002.), izabrali smo, a djelomice i saželi, nekoliko odgovora mons. Milinga koji osvjetljavaju njegovu "enigmu" a ulaze u okvir zanimanja naše rubrike.

Uzroci brakolomstva nerijetko se kriju u teško podnošljivoj bračnoj vezi. Analogno rečenome, svoje postupke prema Crkvi ilustrira i mons. Milingo.

Mons. Milingo: Želio sam prouzrokovati šok: bio sam dosegao toliku razinu ogorčenosti, zbog izolacije u koju su me stjerali, zbog uvreda upravljenih članovima mojih kongregacija, da sam se htio vratiti u svoje selo, u Zambiju. Nisam vidio drugog izlaza. I nisam imao nikoga s kime bih mogao razgovarati. Puno puta sam pitao da se susretnem s Papom ali moje molbe su se zagubile u ceremonijalnoj birokraciji. Prestao sam biti kršćaninom za ove ljude. Postao sam predmetom ismjehivanja, a laži na moj račun samo su se umnažale. Izgledalo mi je kao da sam postao klaun. Preostale su mi još samo dvije mogućnosti: nastaviti podnositi ove uvrede u tišini, ili se vratiti kući, premda sam bio svjestan da sam bio uzrokom problema i u Zambiji, gdje već godinama nisam mogao propovijedati. Uznemirio bih Crkvu u mojoj domovini. I radi toga sam oklijevao još neko vrijeme prije napuštanja Rima i odlaska u Zambiju.

U trenucima krize čovjekovi obzori su zamagljeni, moć kritičkog rasuđivanja sužena, podložnost sugestiji proširena. Kada su moonovci pokucali na Milingova vrata, zatekli su ga upravo u takvom stanju.

Mons. Milingo: Da, stigli su upravo u trenutku kada je moja ogorčenost dosegla maksimum. Nikada ja nisam tražio Moona, i još jednom, nikada. Ne, nisam ja tražio njega. Nego su njegovi učenici došli k meni, čuvši za dobro što sam ga činio mnogim ljudima, i za snažno duhovno iskustvo koje se, izgleda, slagalo s njihovim poimanjem vjere. Mislili su da bih mogao obogatiti njihovu propovijed.

Mons. Milingo: Najprije dva ili tri sata govora u okviru njihovih konferencija na svjetskim putovanjima; a potom su mi, malo po malo, produljivali vrijeme i prilike za moje propovjedi. Uvijek me sve više ljudi slušalo, kao početkom devedesetih godina u Rimu, u hotelu Ergife, na Aureliji. Falili su mi ovi skupovi puni ljudi, s masovnim ozdravljenjima, i s mnogim ljudima opsjednutim od zlih duhova koji su se oslobađali! "Ako te tvoja Crkva više ne prihvaća" - rekao mi je otvoreno Sun Myung Moon - mi te prihvaćamo". I tako sam mislio da sam pronašao novi "narod" kojemu ću propovijedati Evanđelje, bez ograničenja i uvjeta.

Mons. Milingo: Iako bi vam to moglo zvučati čudno, ali zaista nisam znao tko su moonovci. Da, čuo sam o njima nešto, da se obrću silni novci, za njihova masovna vjenčanja, ali ništa više od toga. Teško neznanje, priznajem. (…).

Mons. Milingo: Da. Ali za ovaj projekt - čiji je jedan rukopis iz moje torbe na misteriozan način nestao prilikom dolaska u Italiju - ne bi me lako pridobili. Zaista bi to bilo previše.

Mons. Milingo: Jednog dana, jednoga od posljednjih provedenih s Marijom Sung, situacija u kojoj sam se zatekao učinila mi se apsurdnom te Bogu upravih beznadnu molitvu koja je završavala ovako: "Gospodine, daj da umrem! Gospodine daj da umrem!"

"Što ne može svrdlo ni novac", kaže neka sarkastična uzrečica, "može žena". Marija Sung je ime žene, od Moona odabrane, koja je mons. Milinga gurnula na samo dno besmisla. Alba Vitali je ime žene koja ga je izbavila iz tog ponora i pomogla mu da ponovno upozna vlastito dostojanstvo. Ime Albe Vitali s pravom zaslužuje da se nađe u naslovu ovog priloga. Kada je sva Vatikanska diplomacija zakazala, i kada se šizma činila neizbježnom, Bog je poslao jednu slikaricu...

Mons. Milingo: Od početka to je bila ideja Albe Vitali, slikarice iz sjeverne Italije koja se prozvala Vitalba. Jedva da sam je i poznavao. Predstavila se kao jedna moja učenica. Bila je potresena događajima - kao i toliki drugi prijatelji diljem svijeta - i htjela me pod svaku cijenu vratiti u Italiju, pomiriti s Papom i s Katoličkom crkvom. Telefonirala mi je u Sjedinjene Države, gdje mi je uspjela ući u trag, rekavši mi slatkim i uvjerljivim glasom da me Papa žarko želi sresti. Rekla mi je kako Sveti Otac bijaše u tijeku zbivanja, i da me želi vidjeti.

Mons. Milingo: Da, povjerovao sam joj. Zato je bilo organizirano putovanje, u suglasnosti s moonovcima, koji su se pobrinuli za karte i rezervirali hotel u Milanu. Iz New Yorka smo krenuli 5. kolovoza i sljedećeg dana stigli u Malpensu. Pratila me tjelesna straža, rev. Oliver, i Marija Sung. Bili smo čvrsto uvjereni da nas Papa čeka raširenih ruku, spreman na pomirenje koje je izgledalo logično i nužno.

Mons. Milingo: Kad tamo, tek što smo se uspjeli iskrcati, gospođa Vitali me, strateški, otrgnula na stranu. Nađoh se sam s njom u taksiju dok su se ostali članovi naše delegacije uputili u hotel. Trčali smo do Linate i tamo se ukrcali, nakon dugog čekanja, u avion za Fiumicino, za Rim. Već sam bio iscrpljen od leta i dugog puta, ta nisam više mladić! Priznajem da mi je njezino odrješito i grubo postupanje, kao da sam bio dijete nesposobno shvatiti i htjeti, išlo na živce - upravo me gurala. Budući da sam zaista želio sresti Svetoga Oca, prepustio sam se ipak vodstvu gospođe Vitali. (…).

Mons. Milingo: Vjerovao sam da me u Vatikanu čekaju, ne kažem raširenih ruku, ali ipak s izvjesnim iščekivanjem. Ne bijaše tako. Nije bilo lako ući u Papinu palaču. (…).

Susretu s Papom prethodio je susret s Papinim privatnim tajnikom Stanislawom Dziwiszem koji se mons. Milinga vrlo dojmio.

Mons. Milingo: Jedva što smo stupili u salončić za privatne susrete uz glavna vrata, neposredno sam shvatio da Papin tajnik doista bijaše sretan što me vidi na način koji se ne može ni zamisliti. Zagrlio me je, dugo. Ali u isto vrijeme, iako ga samo gledajući, opazio sam da mi njegovo lice želi reći da nešto nije u najboljem redu. Nešto ozbiljno, vrlo ozbiljno. Shvatih pogrešku, kao da se probudih nakon nekog dugog sna, da se dogodio šok, puno teži od predviđenog, i da Crkva želi moj povratak - povratak potpun i radikalan. Svakako, bijaše mi u svijesti da razlog prije moga odlaska bijaše u zabranama slavljenja misa za ozdravljenje u biskupijama koje sam posjećivao. I svećenici koji su mi asistirali pri ispovijedanju, dijeljenju pričesti, polaganju ruku na bolesne i bolesničkom pomazanju dobili su zabranu pomagati mi. Bio sam ogorčen! Rekoh mu: "Falila mi je Crkva koja bi mi pokazala ne samo očinsko lice, nego i ono majčinsko: duh i srce".

Mons. Milingo: Svima koji su me upoznali prije prošlogodišnje duboke "crne rupe", također i onima koji su me upoznali, makar i samo preko medija za vrijeme tog groznog perioda, želim reći samo ovo: molim oproštenje, kao što sam napisao u pismima Papi, od svih osoba kojima sam prouzrokovao patnju, od Svetog Oca pa do biskupa, od braće i sestra mojih kongregacija pa do Marije Sung, od sviju. Prošle godine sam uzašao na svoju Kalvariju. Ne želim da se to više ponovi.

Htio bih dodati da u ovom periodu zapažam sve dublju blizinu s Bogom. Dobra je stvar biti aktivni, ali se zapada u rizik ispražnjavanja, a da se to i ne opazi. Ovo je za mene period ispita savjesti svega moga života, u sučeljenju s ovim Bogom kojega osjećam osobito blizu. Potrebna je ispovijed.

Pitati se "tko je kriv" u slučaju Milinga, Hemingwayevim rječnikom isto je što i pitati se "kome zvona zvone". Svima nama zvona zvone! "Tko je bez krivnje neka prvi baci kamen". Ispovijesti mons. Milinga svjedočanstva su o ljudskoj slabosti i o Božjoj svemoći. Crkva, bar ona vidljiva, jest zbor ljudi od krvi i mesa, pa ma na kojem položaju oni bili i ma koju službu obnašali. Svi ljudi čeznu za ljubavlju i za prihvaćenošću. "Ljudi nisu cigle, a povijest nije matematika…"

Nije istina da sekte plijene samo nezrele osobe, tj. mlade ljude, iako su oni najrizičnija skupina. Plijenom sekti može postati svaka osoba zahvaćena nekim oblikom egzistencijalne krize, poput neprihvaćenosti/neuspjeha u obitelji, Crkvi i/li društvu što je često popraćeno i nepoznavanjem strategije i učenja sekti. Ali kada se i to dogodi, ne treba klonuti duhom niti sjediti skrštenih ruku. Divljenja vrijedan primjer gospođe Albe Vitali predstavlja model vjere nade i ljubavi na djelu. Nasuprot tragičnom slučaju Romula Brasche, otpalog katoličkog svećenika i aktualnog biskupa jedne šizmatičke Crkve, koji je zaredio sedam žena za "svećenice", a Vatikan je bio prisiljen izopćiti ih Dekretom Kongregacije za Nauk vjere od 5. kolovoza 2002., zahvaljujući odlučnoj intervenciji gospođe Albe Vitali u srcu mons. Milinga ponovno se rodio mali Bog, Božić, a Crkva je ostala pošteđena još jedne šizme. U našem vremenu opće izgubljenosti nitko od nas nije toliko malen da ne bi mogao postati krijesnica, makar iskrica, štoviše, i zvijezda vodilja (jer zvijezde ne svijetle same od sebe, nego svoj sjaj primaju od Sunca/Krista) koja će zalutalima pokazati put do Krista, kako bi se Božić radovao i u njihovim srcima. A za otvaranje srca Božiću nikada nije kasno, pa čak niti nakon napuštanja vatikanske palače u zamjenu za Moonovo "saće". Zato neka je svima radostan Božić!

Osnivač Crkve Ujedinjenja, CARPA i FFWP-a je Koreanac Sun Myung Moon, koji je sebe proglasio novim Kristom.

Zbog pada Adama i Eve u grijeh nije ostvarena "Idealna obitelj", učenje je ove sljedbe, pa je zato bio poslan Isus Krist kako bi je on osnovao. Budući da je Isus, strašnom greškom ljudi, ubijen prije nego se uspio oženiti, sada je poslan Moon koji je s Hak Ja Han, svojom četvrtom ženom, ostvario prvu "Idealnu obitelj" i tako započeo Kraljevstvo nebesko na Zemlji te proglasio siječanj 2001. godine kao početak "ere ispunjenog Saveza" u kojoj će biti nadiđene sve barijere među rasama, nacijama i religijama, te ostvaren Božji plan s čovječanstvom. Moonova svadba, slavljena 1960. godine, proglašena je apokaliptičkom "Svadbom Jaganjčevom", a Koreja je predstavljena kao Obećana zemlja u koju je mons. Milingo, kao novi Abraham, trebao uvesti kršćane. U procesu kreiranja jedne svjetske religije Novog doba, utemeljene na pukom humanizmu, čini se da je i ova sljedba posljednjih desetljeća stekla naklonost političkih lobija.

Početak 2001. Mons. Emmanuel Milingo nestao s javne scene. Kolaju priče o njegovom pojavljivanju na skupovima Crkve Ujedinjenja u Sjedinjenim Državama.

27. svibnja 2001. Mons. Milingo sklapa brak, po Moonovom obredu, s korejskom liječnicom akupunkture dr. Mariom Sung Ryen Soon, koju mu je izabrao Moon osobno. "Zaručnici" su se poznavali svega pet dana prije pompozne ceremonije kojoj je u Njujorškom hotelu Hilton predsjedao sam Moon. Vatikan izražava "duboku bol" zbog Milingovog postupka, a kontroverzno vjenčanje proglašava nevaljanim. Milingo kontinuirano ponavlja: "Ljubim svoju Crkvu".

28. svibnja 2001. Navarro Valls, vatikanski glasnogovornik, priopćuje javnosti da je mons. Milingo, činom sklapanja braka, "de facto istupio iz Crkve". Istoga dana u medijima je osvanulo dugo pismo mons. Milinga u kojemu obznanjuje da ga je na taj korak pozvao sâm Gospodin. U pismu celibat kvalificira zastarjelim, dok neke, "crkvenim autoritetom" zaodjenute osobe, optužuje radi ometanja i sabotiranja njegove misije propovijedanja, ozdravljanja i oslobađanja od demona.

29. svibnja 2001. Oglasila se Biskupska Konferencija Zambije Deklaracijom u kojoj izražava bol zbog Milingovog čina i poziva sve kršćane na ustrajnu molitvu u nadi da će se on pokajati i vratiti Crkvi.

10. lipnja 2001. Moonova Crkva Ujedinjenja objavljuje novo pismo mons. Milinga u kojemu Milingo piše kako je upravo ironija da se, nakon višegodišnjih pokušaja ometanja njegovoga djelovanja, sada oko njega diže tolika prašina, uz napomenu da se on ne odriče pripadnosti Katoličkoj crkvi jer to, naposljetku, od svojih sljedbenika ne zahtjeva ni Moon. "Moj zavjet celibata još je nepovrijeđen i ostat će dok ne protekne 40 dana čišćenja i prinosa prije konzumacije braka".

16. lipnja 2001. Oglasila se Kongregacija za nauk vjere priopćenjem da je mons. Milingo svojim ponašanjem, izjavama i nadasve spornim vjenčanjem, pristupio sekti Sun Myung Moona, a udaljio se od biskupskog kolegija i od Petrovog nasljednika te mu je dala rok do 20. kolovoza da se rastavi od Marije Sung, da napusti Moonovu obitelj, te javno ispovjedi svoju vjernost crkvenoj praksi celibata i pokornost Svetome Ocu ili će, u protivnom, uslijediti njegovo izopćenje iz Crkve.

25. lipanj 2001. Putem Interneta mons. Milingo obznanjuje da je primio ultimatum i poziva svoje prijatelje i vjernike da za njim ne plaču jer je on u milosti Božjoj.

5. kolovoz 2001. Kada je otpad od Crkve izgledao neizbježan dogodilo se nešto nevjerojatno. Nadbiskupovi prijatelji - na prvom mjestu Alba Vitali i dr. Maurizio Bisantis - uvjerili su ga da se vrati u Italiju radi susreta sa Svetim Ocem u Castelgandolfu.

6. kolovoz 2001. Jedva što se delegacija, sastavljena po Moonovom nalogu, spustila na Milanski aerodrom, Milingovi prijatelji su, uslijed spretno izazvane pomutnje, dograbili nadbiskupa i prebacili ga u Rim. Navečer, oko 20 sati najviše što su uspjeli isposlovati bilo je da ih primi papin osobni tajnik Stanislaw Dziwisz.

7. kolovoz 2001. Mons. Milingo se susreo s tajnikom Kongregacije za Nauk vjere, mons. Tarcisio Beretoneom, koji ga je pozvao da se vrati u Crkvu. Susret s Papom.

8. kolovoz 2001. Nadbiskupovi rimski prijatelji organizirali su konferenciju za tisak u jednom rimskom hotelu priopćivši da je mons. Milingo nasilno zadržan kod moonovaca upotrebom posebnih sredstava.

9. kolovoz 2001. Daljnju brigu za mons. Milinga preuzima mons. Bertone osiguravši mu boravak izvan medijske kampanje. U međuvremenu, u Rim stiže Moonov glasnogovornik FFWP-a s Marijom Sung ne bi li uspio "povezati" zaručnike i "vratiti" nadbiskupa. Neobavljena posla, u priopćenju za tisak izjavljuje kako je Moon osobno s velikom dobrohotnošću gledao na obećani susret s Papom. Opovrgava da bi Milingo bio silom odveden preko oceana i obećava moliti da se nadbiskup pomiri sa svojom Crkvom, ali nastavljajući život sa svojom suprugom.

11. kolovoz 2001. Marija Sung javno obznanjuje svoje pismo upućeno nadbiskupu u kojemu optužuje gospođu Albu Vitali da ju je na prijevaru rastavila od muža i zahtijeva da ga osobno susretne.

22. kolovoz 2001. Mons. Milingo se pismom obraća Moonovom izaslaniku P. Shankeru, informirajući ga o svome neopozivom povratku u Katoličku crkvu.

24. kolovoz 2001. Mons. Milingo se pojavljuje na televiziji i čita pismo adresirano Mariji Sung, oslovljavajući je u njemu samo "sestro".

25. kolovoz 2001. Mons. Milingo upućuje svoje drugo pismo Papi u kojemu izražava duboko žaljenje radi svojih ranijih postupaka.

29. kolovoz 2001. Konačno je došlo do toliko iščekivanog susreta između mons. Milinga i Marije Sung pri kojemu su se, u prisustvu svjedoka, zauvijek razišli jedno od drugoga.

30. kolovoz 2001. Marija Sung, po tko zna koji put, ponovno saziva konferenciju za novinare na kojoj priopćava da mons. Milingo trpi više od nje i da će jednoga dana, s one strane, biti zajedno. "Ostat ćemo muž i žena duhovno".

2. rujan 2001. Mons. Milingo susreće u Castelgandolfu predstavnike svojih triju kongregacija i brigu za njih predaje mons. Tarcisiu Bertoneu.

19. travanj 2002. Nakon dužeg povlačenja iz javnosti dopire vijest da se mons. Milingo nalazi u jednom fokolarinskom samostanu u Argentini.