NEMOGUĆE JE GRADITI NA KRIVOME TEMELJU

Jesen ljudskoga života donosi zrelost. Sve ono proživljeno, bilo slatko, bilo gorko, tada nas obogaćuje, dozrijeva u nama. Život poprima posve drukčiji okus nego dok smo još bili zeleni i nezreli. Iz te stvarnosti bolje se uočavaju pogreške, gluposti, padovi i skretanja s pravoga puta, kao i sve istinske vrijednosti koje je jedno zrelo ljudsko biće tijekom godina proživjelo.

No, kad mlado biće zakorači u život, pod budnim okom roditelja i odgajatelja, ne može ni izdaleka naslutiti što će sve morati kušati i proživjeti. Ma tko ga upućivao, vodio, savjete mu davao, nitko ne može izbjeći sva ona spoticanja, zablude, dileme, nesigurnosti i sve smetnje na koje jedan mladi ljudski život gotovo nužno mora naići.

Adolescenti su u najtežoj poziciji. To je životna dob kad u tijelu, umu, srcu i duši, bujaju snažni osjećaji, bude se osjeti, nekontrolirani porivi. Mlado biće je zbunjeno, um mu je nestalan, nesabran, a koncentracija je gotovo nemoguća. Svi smo tada pomalo izgubljeni, zbunjeni, neodređeni. Iako smo do tada već dio života proživjeli u svijetu, odjednom nam je svijet posve drugačiji negoli do tada. Otvaraju nam se nova obzorja, budi se u nama zanimanje za puno toga posve novoga. Ponese nas nešto taka snažno, neobuzdano, nesavladivo. Imamo potrebu tolika toga iskušati, na tolike neodoljive izazove odgovoriti. Sve nam postaje zanimljivo, intrigantno. Mašta nam bukne kao plamen, a hormoni podivljaju. Svaki nam je korak iznenađenje. Upravo o tim koracima i spoznajama koje tada stječemo, ovisi naš daljnji život. Nitko još ne zna što je zapravo svijet. Tek krećemo u potragu za svojim identitetom. Kako se uklopiti u postojeće društvo, kako pronaći svoje mjesto pod suncem, kako sebi osigurati egzistenciju, kako se održati na tako trusnom i opasnom tlu na kojemu živimo?

Treba uz to ponijeti i svoj dio odgovornosti, a ne biti teret drugima. A svijet je upravo (rečeno biblijskom simbolikom), "stara zmija", vrlo lukava i perfidna, koja nas uporno slijedi i nudi nam svoj otrov. Čovjek je oduvijek upravo želio kušati baš sve ono što mu je zabranjeno, ne sluteći koliko nam je to škodljivo. Svi to činimo, prije ili kasnije. Ta tko je tome baš uvijek odolio? Samo kušati, i ne mora biti tako opasno i nepopravljivo pogrešno, niti je to uvijek neoprostivi prijestup. Nevolja je u tome što mnogi, kad jednom kušaju, postaju potpuni ovisnici i nikada ne prestaju konzumirati ono što ih očito truje i odčovječuje.

Kada se radi o plodovima dobra ili zla, u prilici smo točno prosuditi i razlikovati što je što. Ako se odlučimo za dobro, izabrali smo pravi put, iako trnovit. To od nas zahtijeva budnost i odgovornost te da imamo stalan nadzor nad sobom. To znači i trajno se odupirati zlu koje nas nikada neće ostaviti na miru, ispusti nas iz vida. Vazda će nam slijediti trag, postavljati nam zamke, progoniti nas, napadati, zlostavljati, ocrnjivati i onda kada smo posve čisti i bijeli.

Svakim danom zlo kao da je sve moćnije. Susrećemo toliko osoba koje kažu da su klonule, da su poražene, nemoćne, uništene, da se ne mogu nositi s onim što je zlo kadro čovjeku učiniti. Svi smo uplašeni, nesigurni. Previše je tereta na našim leđima, pritišću nas bolesti, nade nam se izjalovile, kaos postaje sve veći. Razlog tome jest upravo to što su se mnogi odlučili za zlo, učinivši tako svijet opakim i bijednim.

Jedina nada tom i takvom svijetu jest utjelovljeni Isus - Bog s nama. On nam pomaže, na osobit način mladima, da se odlučuju za dobro. Na taj se način budućim naraštajima pruža šansa da izgrade bolji svijet. To je jedini mogući izlaz iz ovoga čemera u kojemu sada živimo. Dobro je jedini kriterij po kojemu se u svijetu čovjekoljublje može ukorijeniti. Obični humanizam, zamućen političkim i gospodarskim interesima i dominacijom onih koji su tehnološki i vojno nadmoćniji, nije kadar promijeniti svijet i učiniti ga čovječnijim, boljim.

Današnje ublažavanje zla i njegovo gotovo pozitivno predstavljanje javnosti, obično je varanje i podmetanje. Povlađivanje mladima da smiju činiti što god žele i da se ni u čemu ne trebaju suzdržavati, postavljanje je krivoga temelja koji nužno vodi do gubitka ravnoteže i do padanja, što je već odavno postalo i previše očito.

U nemogućnosti da čovjek sam svojim silama nadvlada zlo, obraća se Bogu, našem Stvoritelju, i moli ga da svoja ljubljena bića izbavi iz zamki Zloga, da ne bi odlutala od njega i da ne bi izgubila svoje uzvišeno dostojanstvo - ono dostojanstvo koje nam je Krist darovao svojim utjelovljenjem i rođenjem u našem ljudskom tijelu.