Prizor je bio više nego bajkovit: pročelja prekrasnih, otmje­nih zgrada, između dviju strana ulica, raskošni izlo­zi - sve je blještalo bogatstvom i razigranošću božićnog deko­ra kojim je Beč slavio 200. obljetnicu Mozarta i obavijao bezbroj­ne prognanike iz Hrvatske dobrodošlicom. Mira, kako su je od milja zvali prijatelji i rodbina, a zvala se Mirjana, polako i sabrano, obasjana slapovima svjetla, hodala je prema Hrvatskoj katolič­koj misiji u centru Beča, gdje će prisustvovati polnoćki... Radost i sjeta, duboka sabranost i briga za svoga muža i sina, kao i za ostale branitelje grada koje je ostavila, slili su se u molitvu: "Bože, čuvaj Hrvatsku, čuvaj moju obitelj, Majko Božja, čuvaj ovo moje dijete koje će se, voljom nekih dalekih, moćnih i ba­hatih, roditi u tuđini, baš kao što se i Isus, zbog odredbe onoga dalekog cara, rodio u Betlehemu, u štalici." Osjećala je nad­ljudsku snaga u svom krhkom tijelu i događaju kojem je svedne­vice išla ususret - rođenju svoga sedmog djeteta, tu, da­leko od svoga doma, od svoga grada, od svojih prijatelja, iako sa svojom dječicom, s njih petero, s kojima je sad u progonstvu.

Nakon pada Vukovara život u njezinom gradu bio je krajnje opasan. Uz danonoćna granatiranja i bombardiranja, uz posve nemoguće kretanje po ulicama, koje su već u rano poslijepodne ostajale puste, prepuštene samo braniteljima i hrvatskoj polici­ji, u dogovoru sa suprugom i najstarijim sinom, odlučila je s ostalom djecom potražiti sigurniji smještaj, pogotovo što je bila u visokom stupnju trudnoće. Gradsko poglavarstvo, Crkva, Caritas i mnoge udruge u gradu žurno su osiguravale smještaj majki s malom djecom, staraca iz staračkih domova, bolesnika iz bolnice, i svih kojima su životi bili ugroženi, a ujedno su braniteljima smanjivali "manevarski prostor" i slobodno kre­tanje, ovisno o stanju na crtama obrane - ne dalje od deset minuta od samog središta grada.

Mira je pošla u organizaciji Crkve. Sa suzama u očima i ona i djeca su poljubila tatu i najstarijeg brata, sjeli u autobus i - odmah počeli moliti krunicu. I tako je, s ostalim ženama, krunicom i Marijanskim pjesmama skraćivala put, umirivala djecu i sama se ohrabrivala da će sve biti dobro, da ih Isus, sv. Josip i Marija sigurno neće ostaviti sada, kad su tako prepoznatljivo živje­li svu dramatičnost Isusova rođenja u Betlehemu i bijega u Egi­pat. Njezino vjerničko iskustvo davalo joj je snagu i vedrinu za buduća vremena, jer je znala da se onima koji Boga vole sve okre­će na dobro; da Bog svojih ne ostavlja ni u najtežim trenucima, a njoj samoj, i njezinom još nerođenom djetetu su sigurno u pomoći sada Sveta Obitelj i svi anđeli čuvari njezine djece, uključujući i anđela ovog, još nerođenog djeteta. Mogla je znati što će roditi, ali nije htjela - željela je sve predati Bogu i sve dobiti iz ruke Božje, koja je uvijek darežljiva, pa i tada, kad nam se čini da smo posve sami i bespomoćni.

U Beču, što je shvatila kao dar Providnosti, bila je smješ­tena u kući hrvatskih Austrijanaca, zapravo Gradišćanskih Hrvata, vrlo plemenitih i uistinu bogobojaznih ljudi. Sami nisu imali djece pa su majku brojne obitelji, koja je uz to upravo u vrijeme Božića trebala roditi, shvatili kao Isusov dar na kojem mu moraju biti zahvalni. Miru i njezinu djecu obasipali su punom pažnjom, darovima, uostalom, to su doživjeli i os­tali Hrvati, zapravo Hrvatice koje su sa svojom djecom našle top­lo sklonište od rata, granata, zamračivanja, podruma... Nikada neće moći dovoljno zahvaliti ni toj obitelji, ni Austrijancima, ni austrijskoj državi, ni Crkvi, ni Hrvatima koji žive u Beču i koji su otvorili svoja srca, svoje domove, svoje novčanike i iskoristili svu svoju maštovitost da im pomognu...

I sad, dok hoda po snijegom prekrivenom parku okruženom palačama, moli za Isusov i Gospin blagoslov za sve ljude ovdje. Svoje dijete, koje će se - sasvim sigurno - ovdje roditi, preporuča Mariji, koja će joj po ljudima ovdje u najsudbonosnijim trenucima pomoći...

Točno uoči Nove godine - rodila je djevojčicu. U znak zahvalnosti svojoj domaćici - nadjenula joj je njezino ime ­Jelena. Kao kraljica Jelena, ona čije se ime štuje u Solinu, koja je bila kraljica, ali i majka svih sirota i udovica. Mira je duboko štovala ovu hrvatsku kraljicu, jer je još kao studentica, zajedno sa svojim suprugom, također studentom, na hodočašću mladih u crkvi Gospe od Otoka, obećala Gospi vjernost u svom budućem životu kao supruga i majka djece koju će primiti iz Božje ruke - koliko Bog hoće... Bog je htio i ovo, sedmo dijete.

Deset godina poslije…

Dan je prelijep, topao, sunčan, blistav, ljetni. Sa zvona najljepše crkve u gradu odzvanja svečani poziv na nedjeljnu misu. Ali - ova je misa ipak drugačija... Mirjanin najstariji sin služi svoju mladu misu... Nakon dugog razmišljanja, s iskustvom svega što je preživio, sa sjećanjima na drage svećenike iz svoje bliže rodbine, odlučio je... On najbolje može obogatiti svoj narod tako da postane svećenik. I glazba, i gitara, i njegov studij, i sve što je radio sad će imati svoj smisao - on će kao svećenik traži­ti izgubljene, tješiti žalosne, hrabriti da ustraju na putu dob­ra klonule i izranjene, zaštititi nerođene i propovijedati čist i lijep život kakav su živjeli Isus i Djevica iz Nazareta... Cijela njegova obitelj i svi, brojni prijatelji, uključujući i gospođu Jelenu i njezina muža iz Beča, su tu... radosni, ganuti, sretni.

Još jedan Božić bez snijega... Grad je ponovno okićen, lijep, raskošan, ali dojam je da sva ta glamuroznost grada skri­va prazninu i neki neodređeni poraz, neko razočaranje gra­đana: "Nije to što smo očekivali. Nije to Hrvatska koju smo sanjali", uglavnom sliježu ramenima i stari i mladi. Mira i njezi­na obitelj, naprotiv, iz dana u dan sve više zahvaljuju Bogu i Gospi od Otoka na svim blagoslovima koji njihove dane čine bogatijima i radosnijima. Jelena je već velika djevojčica, ide u treći razred, razigrana je, otvorena i puna života. Za obiteljskim stolom ona predvodi molitvu zahvalnosti Božiću, malom Isusu, za sva dobra koja su dobili, za svoju stariju braću i sestre, za brata koji djeci donosi Isusa, za svoga anđela čuvara. I na kraju, svečano obećava: "Kad budem velika, ja ću biti kao kraljica Jelena - lijepa, pobožna, bogata i svima ću pomagati... I siromašnoj djeci i siromašnim bakicama koje ne mogu hodati. Bit ću prava kraljica. Kao kraljica Jelena. Lijepa Jelena." Mira briše suze: To ti već jesi, drago moje dijete!