Ja svoju suprugu volim i zato jer je od stana kadra napraviti dom. Ona prostoru udahnjuje dušu. Pretpostavljam da je za to zaslužna naša međusobna ljubav. Jer ljubav je domišljata. I ljubav sve pobjeđuje. Zato smo uspjeli to samoborsko potkrovlje srediti da bi se svatko, tko bi nam došao, osjećao ugodno. Sve što nam je trebalo složili smo u tom skučenom prostoru, ne rušeći ništa, ne zabivši ni jednoga čavla, ne ostavljajući nepopravljiv trag. Savršeno smo se snašli u tom prostoru, onakvom kakav je već bio. Čak smo i police s uspomenama objesili na zid.

I čovjek se navikne na neke stvari. Kad se vratiš doma žedan, odmah, zatvorivši ulazna vrata, možeš otvoriti vrata hladnjaka i uzeti piće. Predvečer, poglavito u rano proljeće ili u kasnu jesen, izađeš na balkon i krijepiš dušu pogledom na Samoborsko gorje. Daska za glačanje se izvanredno uklapala u prazninu iza ormara kao da je jedno po drugome pravljeno. Fotelje su bile kao stvorene za sjedenje. Postojala je poznata procedura transformacije trosjeda u krevet prije spavanja i obrnuti proces nakon ustajanja.

Premda je podstanarsko potkrovlje imalo svoje čari, bilo je očito da nećemo dugo u njemu ostati. Stoga smo, poglavito kad smo ostali trudni, počeli tražiti drugi stan. Započeli smo ga tražiti u svibnju. Ljudi su u to doba naveliko iznajmljivali stanove. Bilo je stanova, ali ne i za nas. Oni stanovi u kojima se moglo kako-tako živjeti, bili su za nas preskupi, a stanovi koje smo mogli plaćati nisu bili za život dostojan čovjeka. Pa ni siromašnoga čovjeka - poput nas. Ipak nas je najviše od svega boljelo kada bismo nalazili zapisano u oglasima ili kada bi nam vlasnici osobno rekli da obitelji koje očekuju djecu ne dolaze u obzir. Oko Božića smo bili na rubu očaja. Pa smo se tješili šaleći se da smo poput Svete nazaretske obitelji - supruga u visokom stupnju trudnoće, ja zbunjen kao sveti Josip, za nas nema mjesta u svratištu, a fićo nam je bio magarac.

Kad smo napokon u siječnju našli stan, odselili smo se i sve svoje stvari ponijeli sa sobom. U novoiznajmljenom stanu, na petom katu jedne od zgrada, jednog od zagrebačkih naselja, situacija je bila potpuno drugačija. Imali smo drugačiji raspored. Imali smo više prostorija. Svakako, da ne duljim, sve svoje stvari smjestili smo u stanu i to tako da nam koriste na najbolji mogući način. Što je do sada trebalo biti kratko, malo smo produžili. Što je bilo dugo, malo smo skratili. Neke stvari koje su prije morale biti zajedno, sada smo odvojili. A neke koje su bile odvojene, sada smo spojili. I dogodilo se čudo - opet smo od stana napravili dom. U promijenjenoj situaciji smo ostali isti, ne odbacivši ništa bitno, ali prilagodivši se prostoru. Udahnuvši mu dušu.

Kako to već biva kod podstanara, ni u ovom stani nismo ostali zauvijek. Opet se dogodilo da smo prionuli traženju prikladnijeg stana. Našli smo ga te prije nekoliko mjeseci opet selili u novi prostor. I opet se dogodila ista čarolija. Sve smo svoje stvari ponijeli sa sobom i smjestili ih u novi prostor. Stan nam je opet dom, prostor u kojemu je lijepo živjeti i u kojemu se oni koji navrate ugodno osjećaju. Pretpostavljam da je i opet za to zaslužna naša međusobna ljubav. Jer je ljubav domišljata. I ljubav sve pobjeđuje.

U tim našim seljenjima i razmještanju istih bitnih stvari u različite prostore na najoptimalniji i najfunkcionalniji način, razmišljao sam o svevremenosti Objave, o inkulturaciji i o aggiornamentu. O Crkvi koja je pozvana djelovati u različitim prostorima i vremenima, tako da bitne stvari Evanđelja približi na najoptimalniji i najfunkcionalniji način čovjeku tih prostora i vremena.