ZA NJIH NIJE BILO MJESTA U SVRATIŠTU

U one dane izađe naredba cara Augusta da se provede popis svega svijeta. Bijaše to prvi popis izvršen za Kvirinijeva upravljanja Sirijom. Svi su išli na popis, svaki u svoj grad. Tako i Josip, budući da je bio iz doma i loze Davidove, uziđe iz Galileje, iz grada Nazareta, u Judeju - u grad Davidov, koji se zove Betlehem - da se podvrgne popisu zajedno sa svojom zaručnicom Marijom koja bijaše trudna.

Noć. Sunce je spakiralo kovčege i otputovalo na jug. (Emigriralo na Zapad.) Ostavilo je smrznuto blato na putu, i mrka stabla opljačkana do gole kore. Mračna magla šulja se ulicama i štipa prolaznike za nos i uši. Ljudi gunđaju i nekamo žure. Ali kamo? Svagdje je isto. Ne pomaže ti ako pobjegneš na južnu polutku i u njezino ljeto poneseš led zaboden u srce. Zavičaj je u mraku i u zimi, a tvojim je najdražima hladno. Sivilo se lijepi za oko, magla se miješa s dahom. Netko korača uz tebe.

To drvodjelja sa svojom ženom putuje preko Samarije u Judeju na mjesto popisa. Umoran, jedva podiže noge, za uže vuče magarca na kojem je Marija iscrpljena od truckanja. Gomile se kotrljaju pokretane državnim naredbama. Pješice, na devama, magarcima, konjima. Najviše pješice. Posvuda ljudi. Natmureni zbog prisilne gnjavaže. Guraju se i psuju. Ne primjećuju da je žena u odmakloj trudnoći. Bezlična svjetina mumlja kao pretpotopna neman. Čovjek ne poznaje čovjeka. Stranac korača uza stranca.

Josip i Marija ulaze u Betlehem. Među uske ulice i hladne kamene zidove. U svratištima je gužva kao za vrijeme sajma. Imućniji leže na rasprodanim ležajevima. Netko se ljuti, netko strpljivo čeka. Siromašni spavaju u štalama i napolju. Drhte pod ledenim sjajem zvijezda, ili sretno spavaju priljubljeni uz topli bok goveda i dah zadovoljne njuške. Nazaretski je par pronašao štalu po vonju balege i mirisu sijena. Josip promrmlja: "Propustite trudnicu". Marija sjaše.

Sve diše. Tišina. Samo je mala zvijezda zaplesala i zablistala iznad glava promrzlih pastira na brijegu.

Čeka Marija da rodi svoje dijete. Trudna i ustrašena. Oči joj imaju čudan sjaj, lice blagost trudnice.

To je vrijeme posvete njezina tijela. Nosi život i nevinost u utrobi. Novi početak.

Teško diše, povraća, naslanja se na zid, plače, smije se, pod teretom svojega zemaljskog zadatka. Sretna i bremenita. Josip vezuje magarca, prostire mali olinjali sag, smije se s Marijom.

Napolju je kiša, strahovlada, njihov gaženi narod. Napolju su uvenuli snovi i vjetar vitla drevnom ljudskom čežnjom za nevinim Kraljem. Napolju otupljuje ljudsko oko, čovjek ostaje bez najviših želja. Napolju netko čeka mesiju. Netko plamni vjetar osvete. Netko trenutak sitna zadovoljstva.

A čitavo zvjezdano nebo pali se zbog jednog djeteta. Večeras. I pjevaju sve ptice i rađaju se snovi. Zbog tog djeteta Sunce će obrnuti svoj smjer i proljeće zazeleniti stabla.

Marija i Josip legli su na slamu, umorni i blaženo opruženi, slute razlog sutrašnjega dana.

Porođajni trudničini krici raspolove noć. Naokolo se zatalasale sjene. Seljaci i putnici, džepari, radnici i pastiri. Gruba ljudska lica prekinuta u snu. Probudili se volovi i magarci. Ustrčale se žene.

Neki ubrzo zaspaše, a drugi pristupiše prizoru koji im obasja pospana lica. Tu na slami što vonja na stoku započeo je život. Čitav, cjelovit, beskrajan život. Nesaglediv, nevin, jednostavan. I gruba lica postadoše blaža, pastiri nehotično razotkriše svoju životnu mudrost, životinje svoju nevinu ćud.

Neki je prolaznik zapisao taj trenutak. Možda zato što je zvijezda neobično sjala.

Neki je pastir u djetetu vidio budućega mesiju. Jedna je žena zaplakala od sreće. (Židovi su oduvijek bili čudan narod.) Možda je grubijan do tebe zapjevao pjesmu prepunu potajne čežnje za istinskim kraljem koji ne bi bio lopuža poput ostalih. Možda je ona žena prihvatila pjesmu. Možda su maštali o slobodi i sreći? Možda.

Ubrzo su sve zaboravili. Postidjeli su se svojih maštanja.

Nisu bili svjesni da, gledajući čovjeka, vide Boga.

Jesmo li toga svjesniji mi? Nakon svega? Uvijek iznova rođenje malog Boga. Nova mogućnost.