KRISTOVIM ROĐENJEM BUDUĆNOST JE VEĆ SADAŠNJOST

Najdublja tajna naše vjere je: Riječ-Bog postao je čovjekom. Isus Krist je Jedini ili Jedinorođeni Sin Božji. Izriče odnos između Boga Oca i Boga Sina. "Jedinorođenac" izriče pretpostojanje i metafizičnost Sina Božjega, ali ujedno i posebnost njegove čovječnosti. U njegovoj osobi ostvaren je susret vječnosti i povijesti, jedinstvo Boga i čovjeka, objava Boga i objava čovjeka.

Židovi ne očekuju Mesiju koji bi bio i Bog. Objava Boga u čovjekovu liku značilo bi kraj povijesti - apokalipsa. Bog je na nebu, u visinama, prisutan u svijetu i u povijesti svojom stvaralačkom silom. Ali postati čovjekom - to se ne može dogoditi. Bio bi to ulazak Boga-beskonačnoga u konačno, vječnoga u vremenitost, božanskoga u ljudsko. Kršćanin vjeruje: Bog je postao čovjekom, ušao u našu povijest, postao Isus Krist, naš brat i prijatelj, suputnik na našim često tako mračnim i kobnim putovima.

Za Židove, kao i za muslimane, tvrdnja: "Isus Krist je Bog", velika je hula. Židovski bibličar M. Buber veli: "Isusova vjera nas ujedinjuje, a vjera u Isusa razjedinjuje. Isus je bio samo židovski propovjednik i prorok, zato što je u njemu Bog samoga sebe konačno objavio."

"I Riječ je tijelom postala!" (Iv 1, 14)

Ipak, tajna posve neočekivana i tako utješna jest: Isus Krist je pravi čovjek, ali i pravi Bog. Njegovo rođenje je istinski raskid s prošlošću, i početak novog doba. Apokrifno evanđelje govori da je u času Isusova rođenja sve stalo: priroda i povijest, da se tako označi kako staro prestaje i počinje sve novo: novo stvaranje, novi svijet.

Božićna noć vrijeme lomi na vrijeme prije i na vrijeme poslije Kristova rođenja. Vrijeme nije začarani krug, kako ga predočuje grčka mistika i filozofija.

Grčki jezik ima dvije riječi za vrijeme: kronos - vrijeme koje otječe, i kairos - vrijeme koje uvire u vječnost, vrijeme kao sretna prilika da se učini nešto dobro za našu vječnost, vrijeme kao prikladan trenutak. Doista Kristovim rođenjem vrijeme postaje već apokalipsa, dovršenje stvaranja i spasenja. Budućnost postaje sadašnjost, Kraljevstvo Božje već se počelo ostvarivati.

Božićna noć ukazuje na veliku istinu: Bog se zaljubio u ljudsku sirotinju. Da je pristupio kao Kralj u svojem sjaju, siromasi bi ga voljeli samo zbog sjaja i veličine bogatstva. Ali jedino im postaje prisan ako se stavi u njihov položaj. I to je učinio sam Bog. Postaje siromah, da ga ljubimo u našoj čovječnosti zbog njegove ljubavi prema njoj, osjećajući se u svojoj čovječnosti kao kod kuće. (S. Kierkegad)

To je doista prevrat u ljudskoj povijesti. Najavljuje da će budućnost biti budućnost blagih, poniznih i siromašnih.

Bl. Alojzije Stepinac u pismu dr. Ivi Andresu, 17. prosinca 1953., iz Krašića piše: "Kad gledamo priproste pastire oko jaslica utjelovljenog Boga u svetim božićnim danima, a ne vidimo tamo ni Heroda ni toliko drugih, kako da ne damo pravo Carrelu, kad kaže: ‘Jednostavne duše tako naravno osjećaju Boga kao toplinu sunca ili miris jednog cvijeta.’ A za Heroda i njima slične vrijede riječi Izaije proroka: ‘Jao onima koji su mudri u svojim očima i pametni sami pred sobom!’ (Iz 5, 21) Jao još više kad se trude da izbrišu Boga silom mača iz duša i srdaca priprostih ljudi, da ih tako učine najstrašnijim proleterima, jer nose pakao u srcu već na ovome svijetu, a bez nade u život preko groba."

I završava: "Onaj, koji se malo udubi u tajnu utjelovljenja Sina Božjega i koji samo malo shvati svu dubinu ljubavi Božje prema čovjeku, taj će na ljubav odgovoriti ljubavlju i život svoj udesiti prema Evanđelju Sina Božjega. Ali takav onda može ići kroz život s najvećim optimizmom i s apsolutnom vjerom u konačnu pobjedu dobra."

Bl. Alojzije je bio duboko udubljen u otajstvo Božića. Slavio je svoju prvu misu nakon svećeničkog ređenja na oltaru u kripti Svete Marije Velike, gdje se, prema drevnoj predaji, čuvaju moći jaslica u kojima je bio položen Isus. Bl. Alojzije nam je tako otkrio i tajnu svojeg optimizma u djelovanju, posebno u lepoglavskom zatvoru i u zatočeništvu u Krašiću. U brojnim bolestima i nesnošljivim bolovima, kojih je klice ponio sa sobom iz zatvora, u neprestanoj opasnosti da ga opet izvedu pred sud i osude, on u svojim propovijedima, a posebno u svojim pismima, pokazuje začuđujući optimizam i taj nastoji ulijevati u svako srce i u zajednice kojima piše.

Božićna noć mora i nas ispuniti optimizmom, makar nam život i budućnost nisu ružičasti, iako nas muče tolike brige i patnje i hvata nas očaj, beznađe, tjeskoba. Radujmo se i kličimo: Rodio se Bog i čovjek! "Bog je postao čovjekom" i svoj šator podigao među nama, u nama. Zato idimo u budućnost s puno optimizma.

Neki pisci esensko blagovanje povezuju s Gospodnjom večerom. Kao što je i kod krštenja zajednička samo voda, a sadržaj i stvarnost su posve drugi, tako su i ovdje kruh i vino zajednički, ali sadržaj i stvarnost Gospodnje večere je nešto posve drugo, neočekivano, otajstveno.

Kumranska zajednica, kao uostalom svaka židovska obitelj, započinje blagovanje blagoslovom nad kruhom i vinom. U ovoj zajednici, koja ima izvorište u svećeničkoj klasi i hijerarhijski je ustrojena, razumljivo je da predsjeda i blagoslov izgovara svećenik. Prisutni su samo punopravni članovi zajednice.

Isus, kao i svaki pobožni Židov, prije blagovanja predmoli. Tako kod umnažanja kruha izgladnjelom narodu u pustinji, a bilo je samo muškaraca pet tisuća, Isus "uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, blagoslovi Boga pa razlomi kruhove i davaše učenicima da posluže ljude. Tako i dvije ribe razdijeli svima." (Mk 6, 41) I jedoše svi i nasitiše se. I od ulomaka sakupiše dvanaest punih košara. Narod se ne čudi što je Isus blagoslovio kruh, nego se čudi znamenju što ga učini. Prema židovskoj predaji Mesija koji ima doći ostvarit će čudo koje je Bog po Mojsiju učinio narodu u pustinji: hranio je narod manom kroz četrdeset godina. Ivan zapisuje: "Kad su ljudi vidjeli znamenje što ga Isus učini, rekoše: ‘Ovo je uistinu Prorok koji ima doći na svijet!’" Misle na eshatološkog Proroka, na Mesiju. "Kad Isus dozna da kane doći, pograbiti ga i zakraljiti, povuče se ponovno u goru, posve sam." (Iv 6, 14-15)

No posve drugačiji stav mnoštvo zauzima kad im je progovorio o euharistijskoj gozbi u sinagogi u Kafarnaumu: "Zaista, zaista, kažem vam: Nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski." Jer "kruh je Božji onaj koji silazi s neba i daje život svijetu." (Iv 6, 32 s.) Židovi na te riječi mrmljahu protiv njega, čudeći se kako Isus, sin Josipov, može reći: "Sišao sam s neba"? (6, 42)

Isus nastavi još jasnije: "Očevi vaši jedoše u pustinju manu i pomriješe... Ja sam kruh živi, koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke." (6, 50 s.)

Židovi se prepirahu među sobom: "Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?" Isus im sada otvoreno naviješta euharistijsku tajnu: "Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina čovječjega, i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi... Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu... Ovo je kruh koji je s neba sišao ne kao onaj koji jedoše oci u pustinji i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke." (8, 52-58)

Isus upotrebljava poznati rječnik da im jasno kaže da se ne radi o nekoj slici, o simbolici, o blagovanju u vjeri, nego o istinskom, stvarnom blagovanju njegova tijela i krvi. Stoga nam je shvatljiva zbunjenost, sablazan u narodu: "Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?" I otada mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njim. Ostala su Dvanaestorica. I njima Isus postavlja pitanje: "Da možda i vi ne kanite otići?" Petar u ime sviju odgovara: "Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: Ti si Svetac Božji!" (6, 69)

Evanđelist Luka nam povijesno iznosi kako je Isus ustanovio euharistiju unutar židovske pashalne večere, dok Matej i Marko navode samo riječi ustanove euharistije. Luka piše. "I uze kruh, zahvali, razlomi i dade im govoreći: ‘Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen.’ Tako i čašu, pošto večeraše, govoreći: ‘Ova čaša, novi je Savez u mojoj krvi, koja se za vas prolijeva.’" (Lk 22, 19 s.)

Pavao govori o Gospodnjoj večeri u Prvoj poslanici Korinćanima, koju piše iz Efeza oko Pashe godine 57. Primio je od Gospodina što im je predao na svom misionarskom djelovanju u Korintu godine 51. Poziva se na predaju koju je sam primio kod svojega obraćenja, nekoliko godina nakon Gospodinove smrti i uskrsnuća. Imamo tako prvi pisani obrazac euharistijskog slavlja, gotovo jednak Lukinu. I nastavlja: "Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete, dok On ne dođe. Stoga tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje... Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije, ako ne razlikuje tijela..." (1 Kor 11, 26-29)

Euharistijsko slavlje prva Crkva naziva "lomljenje kruha". Dvojica učenika, koji napuštaju Jeruzalem, u uskrsni dan prepoznali su Gospodina kod "lomljenja kruha" (Lk 24, 15). Ivan iznosi Isusova ukazanja apostolima u dvije susljedne nedjelje i tako ukazuje na ritam nedjeljnoga slavlja euharistije. Pavao u Troadi prije odlaska, nakon besjede, ujutro "razlomi kruh i blagova". Znači proslavi euharistijsku službu, da nakon toga nastavi službu riječi do polaska lađe (Dj 20, 11). Bio je to prvi dan tjedna - nedjelja.

Euharistijsko slavlje predvode apostoli, u njihovoj odsutnosti nadglednici (episkopi) ili starješine (prezbiteri), koje apostoli, polažući ruke na njih, postavljaju crkvama koje osnivaju. U Novom zavjetu ne naziva se ministerijalno svećenstvo, "svećenici" prezbiteri, da se dobro razluči novozavjetno svećenstvo i od starozavjetnih i od poganskih svećenika. Ono je nešto posve novo: oni su predstavnici jedinog Velikog Svećenika - Isusa Krista - koji je i Oltar i Žrtva i Svećenik novozavjetne jedine Žrtve, koja ostvaruje konačno spasenje.

Kumranska zajednica ima zajedničko blagovanje. Nakon obrednog kupanja u šutnji blaguju raženi kruh, razna sočiva i salate i piju tiroš, slatkasti mošt. Nigdje se u njihovim spisima ne spominje ni slavlje pashe, a pogotovo nema traga nečemu sličnom što bi prethodilo euharistijskom slavlju, Gospodnjoj večeri.

Zajedničko blagovanje u kumranskoj zajednici je samo za punopravne članove. Na Gospodnjoj večeri, Gozbi posljednjih vremena, imaju pravo blagovati svi kršćani, i muževi i žene, i mladi i stari, cjelokupan Božji narod posljednjih vremena u iščekivanju dovršenja spasenja, "dok ne dođe" Gospodin u slavi.