SVEOPĆI POZIV NA SVETOST

* Zašto si plakala za vrijeme mise?

- Kad?

* Pa sad. Cijelo sam te vrijeme promatrao i umjesto da slušam što svećenik govori gledao sam kako ti suze klize niz lice.

- A ja sam mislila da me nitko ne vidi.

* Pa si zato stala pored oltara, tako da bi te cijela crkva mogla vidjeti.

- Nisam uopće tamo stala. Stala sam ispred oltara, ali kad su se ljudi počeli gurati velečasni je rekao da se svi mi pomaknemo, i tako sam se zatekla odmah do ministranata. Nisam nikamo mogla - ni naprijed, ni natrag.

* Ali mi ipak nisi odgovorila zašto si cijelo vrijeme plakala. Vidio sam te i prije mise, ali tada si mi izgledala posve normalno. Što ti je bilo odjednom? Zašto si se tako rasplakala?

- Daj, promijeni temu. Reci mi nešto o sebi, nisam te tako dugo vidjela, ne znam, valjda dvadeset godina. Zaista si me iznenadio. A kad sam vidjela da si se i pričestio...

* Mislila si da će se toranj na tebe srušiti. Znam. Zato i ne idem u crkvu u rodnom gradu. Ali tamo gdje živim - tamo idem svake nedjelje. A često i preko tjedna.

- Zaista? Pa od tebe posljednjeg bi to očekivala! Sjećaš li se kako si sve nas koji smo išli na misu "cinkario", pravio se važan, govorio nam da smo obični primitivci, konzervativci, i kako nas sažalijevaš. I da ti sad vjerujem? Ma, vjerujem, ne brini. Kao što vjerujem i drugima koje viđam na misi, koji su nam se isto tako rugali, ali još nisam doživjela da nam se itko od njih ispriča. Ni tajno, ako ne javno, što bi, priznaj, bilo fer, jer ste nas javno prozivali i ponižavali nas.

Duboko je uzdahnuo, skupio glavu u ramena, pogledao ju pokajnički i predložio da uz toplu kavu, ili čaj, ili sok, svejedno, raščiste sve što su upravo počeli pričati, ali uz jedan uvjet - da mu objasni zašto je za vrijeme mise plakala.

Blagdan je Svih Svetih, i Maja je rado prihvatila priliku da joj Stipica, prijatelj iz osnovne škole ispriča što ga je to dovelo do Crkve, jer joj je u sjećanju ostao kao, danas bismo rekli "rigidni ljevičar", fanatični marksist. Čak je tražio da ga zovu Stevica, kako bi izbrisao svaku pomisao da pripada narodu kojeg je manje više pamtio po "ustašoidnosti", "kleronacionalizmu" i po ostalim negativnim "izmima" kojima nije htio hraniti svoju ambicioznu dušu. Bio je dobar učenik, pametan dečko koji obećava, nakon osnovne škole otišao je u metropolu, i moglo ga se vidjeti samo na televiziji, kad je bio kakav politički skup.

Tu i tamo navraćao bi se u rodni grad, ali osim najbližih prijatelja druge nije susretao, jer su ga u metropoli čekali važni i neodgodivi poslovi. Maja bi ga srela s osmijehom, malo bi popričali, ali o njegovom osobnom životu nije mnogo znala, niti ju je to odveć zanimalo. Znala je samo da je postao jedan od najuspješnijih njezinih školskih kolega... bar se njoj tako činilo.

Tiha glazba i okolni žamor kavane u kojoj su se uglavnom ljudi njihove generacije okupljali, stvarali su sasvim ugodan dekor u kojoj je Stipica mogao pričati sve što mu je bilo na duši, a da ga nitko za okolnim stolovima ne čuje, a njoj je davao priliku da ga pita i ono što se u nekom tišem ozračju ne bi usudila pitati.

* Sve sam na vrijeme završio. I fakultet, i magisterij, i oženio sam se na vrijeme, i karijeru sam stvorio na vrijeme, znaš da mi učenje, ali ni fizički rad nikada nije bio problem. Izvana sam imao više nego što sam u djetinjstvu mogao i zamisliti, a iznutra - praznina me je sve više gušila, i sve snažnije zahvaćala i misao, i osjećaje, i djelovanje - tako da sam se odjednom našao pred zidom: ili ću tu prazninu ispuniti Bogom, ma što to značilo, ili ću nestati kako su nestali svi moji mladenački "ideali"...

Jednom sam bio na seminaru dr. Ivančića, a potom na brojnim misama kardinala Kuharića. I zamisli! Odjednom shvatim da se u svemu s Kardinalom slažem, i da dr. Ivančić govori upravo ono što sam cijeli život želio - o ljubavi, o prihvaćanju, o Bogu koji ispunjava svaki kutak naše duše, o svetosti... I sad shvaćam da je svetost jedna jedina svrha života...

I krstio sam se, i pričestio, i vjenčao, i sad radim s mladima. Vidiš "omladinski rukovodilac" nije nestao u meni, ali to sad radim Bogu na slavu. Da si vidjela kako me je biskup s radošću primio kad sam ga došao posjetiti s dvadesetak djevojaka, koje sam potom vodio u posjet karmelićankama. Djevojke su oduševljene i, premda su sjajne sportašice, ništa ne bih imao protiv da se neka posve posveti Bogu kao redovnica. A znam da bih to i njihovim roditeljima lako objasnio.

Jer - svetost je jedina svrha života, vjeruj mi.

* Evo, ja sam se zapričao, otkako sam Boga upoznao, posve sam drugi čovjek. Samo bi pričao o ljubavi, o nebu, o onome što sv. Pavao govori o ljubavi i o svemu što je Bog pripravio onima koji ga ljube, kad nam obriše svaku suzu s očiju i podari nam ono što oko nije vidjelo, ni uho čulo, ni srce čovječje osjetilo... A sad mi reci - zašto si tako plakala za vrijeme mise? Danas, na blagdan Svih Svetih?

- Pa baš zato što sam svim svojim bićem, tijelom, dušom, duhom, očima, srcem osjetila - što je to Bog obećao onima koji ga vole... odgovorila je tiho... i zamolila rupčić da obriše suzu.

Opet je počela plakati... od sreće i radosti.