Zagledana u sliku iznad svog malog krevetića, ručica sklopljenih žustro je šaputala večernju molitvicu:

Ali tu molitvica nije završavala već je postajala žustrija i nestrpljivija, a šapat sve glasniji i razgovjetniji:

Ali ništa se nije dogodilo. Anđeo je i dalje gledao ono dvoje djece na slici, ni jednim percem nije zatitrao, niti vjeđom trepnuo.

"Mamice, idem spavati!" - viknula je kroz odškrinuta vrata i u tren mama je bila tu. Zajedno su kleknule i izmolile Oče naš, a onda ju je mamica nježno ušuškala u pokrivač i poljubila. "Mamice, želim vidjeti svog Anđela čuvara!" - prošaptala je ljubeći mamin obraz.

"Zamoli Isusa, on to može ispuniti! A sad slatko spavaj, moj anđele!" - reče joj mama blagoslovivši je znakom križa na malenom čelu.

Netko je u taj tren na nebu izgovorio: Amen!

Sjedila je u mislima leđima oslonjena na staru trešnju u dvorištu svog djetinjstva. Sunce je meko padalo na obraze i na ruke, poigravajući se bojama njezine haljine. Visoko u granama pjevale su ptice i vjeđe su se same sklapale.

"U podne se ne spava!" - nečiji je glas dolazio izvana razgrćući laganu koprenu sna - "Hajde sa mnom."

Pružila je ruku mladiću čija je kosa blistala zlatom, a lice tako nalikovalo onom dobro poznatom licu anđela čuvara sa stare slike iznad dječjeg krevetića.

Šutio je, blago je vukući za sobom prema vrhuncima pod snijegom i oblacima. Slijedila ga je, zagledajući se u njega: Da, lik je isti, kosa, pogled, ali nema krila i odjeća mu nije kao u anđela, već kao i njezina, planinarska. Što se to zbiva? Visinska bolest, san, java? Koračala je stazom sve strmijom, kroz sve čudesnije vidike, nebu sve bliže.

"Sjedni!" - pokaza joj kamen nad bezdanom. I ona učini tako. Njegova joj sjena bijaše za leđima, pod nogama provalija, a pred očima nebo veliko kao najveće platno u kinu.

"Htjela si vidjeti svog Anđela čuvara, pa evo, Nebo je odlučilo da to bude prije nego što je uobičajeno. Dobro gledaj!"

I prizori se počeše redati , jedan za drugim.

* U sobi osvijetljenoj petrolejkom žena je rađala. Ustrčala se primalja, seoske žene i rođakinje: "Neće preživjeti, izgubit ćemo je! O, Bože smiluj se!" S druge strane kreveta stajao je Mladić u bijeloj haljini, svjetlom obasjan, malenim anđelima okružen. Činilo se da Ga nitko ne primjećuje osim trudnice koja je k Njemu pružala ruke želeći za Njim, ali anđelčići joj zapriječiše put, prošaptavši: "Ostani!"

* "Djevojčica je teško bolesna, nikad neće govoriti!" - zlokobno je zvonio glas iz neke ordinacije. Mati je zaplakana pohitala do prve crkve. Pred Marijinim kipom suze, molitve i zapaljene svijeće uzdanja: "Sjeti se svog susreta sa izranjenim Sinom na putu do Golgote. O, što bi sve učinila da si mogla ti ponijeti Njegov križ. Sad možeš sve, sad si Kraljica, izmoli da ja ponesem križ svog djeteta."

* Pred vratima studenti, prelistavaju skripte, nervozno koračaju hodnikom gore-dolje, pale cigarete jednu za drugom, svi s nadom gledajući u svakog idućeg koji izlazi, ali čuje se samo: "Nisam!" "I mene je srušio!" "Pao sam i ja!" Za štednjakom mati spravlja objed, s usana joj od svanuća ne silazi molitva, nitko ni ne sluti da već tri dana uz usrdne molitve i najstrože posti, skrivajući to vješto od ukućana. Na vratima kći ozarenih obraza: "Jesam, položila sam!"

* Budilica zvoni. Vani je mrak. "Bože kako sam umorna, da mi je još malo spavati!" Valja ustati, autobus ne čeka, posao još manje. Mnogi ga nemaju. Božji je dar danas imati posao. U kuhinji je već toplo, miriše doručak, čaj mlak baš kako treba, da se u brzini grlo ne opeče. Majka vedra, kao da nije na počinak pošla nakon ponoći, radosno s blagoslovom kćer svakog jutra na posao otpravlja.

I nižu se prizori iz života majke i njezine jedinice. Svaki kao zlatni kamenčić popunjava mozaik na golemom platnu neba i slika nastaje, slika velika, sjajna i potpuna, slika Anđela čuvara.