Sveti Franjo nije mnogo mario za udobnost i sigurnost. Svoje tijelo, koje je volio zvati brat magarac, na mnoge je načine trapio, ne osvrćući se na hladnoću, glad i bijedu. Sve stoga kako bi, zanemarujući tijelo, duši svojoj pribavio vrednote što ih je propovijedao njegov jedini ideal, Isus Spasitelj. Za sebe nije tražio ništa, ali je očinski nježno bdio nad potrebama duše i tijela bližnjih, svoje zajednice.

Kad bi ga obuzela glad, a u torbi bijaše tek bijedna i sasušena korica kruha, ugleda li tada nekoga tko mu se gladnim i jadnim činio, rado bi mu, ne samo darivao zalogaj, već mu ga čitava poklanjao. A braći što su čudeći se pitala: "Zašto Oče? Ta i ti si gladan i hrane potreban." - on bi sa smiješkom i blagošću samo prošaptao Isusove riječi: "Blago vama koji sada gladujete; vi ćete se nasititi!"

Kad bi ga, zajedno s braćom mrzovoljno potjerali s praga na koji dođoše milostinju zaiskati, ne pruživši im ni kruha ni lijepe riječi, Franjo se nije mrgodio ni prijetio. Svoju rastuženu, a često i ogorčenu braću, blago je umirivao: "Ne žalostite se, dječice, već se radujte što smo siromasi jer takvima Gospodin obeća kraljevstvo svoje."

U noćima kad bi ih skrhala hladnoća i glad, prestrašeno se zapitkivaše kako li će dočekati sutrašnji dan, kako tek zimu preživjeti? I na takva pitanja sveti je Franjo pronalazio odgovor u riječima Pisma, tješeći ih: "Ne budite zabrinuti za život: što ćete jesti, ni za tijelo: u što ćete se obući. U Boga se pouzdajte. Otac vaš zna da vam je sve to potrebno."

Kad god bi klonuli, dvojili i brinuli se, sveti im je Franjo svojim primjerom potpunog pouzdanja u Boga ulijevao snagu, bodrio ih da ustraju. Učio ih da i oni, kao on, uvijek Gospodinu zahvaljuju na svemu što iz Njegove ruke primaju, bilo to po ljudsku dobro ili loše.

Neko su vrijeme zajedno boravili na prostranim zelenim livadama moleći, pjevajući i slaveći Gospodina. Kad bi zanoćalo sklanjali su se u okrilje napuštene kolibe. Zahvaljivaše Bogu na tom skromnom krovu što im bijaše zaštita od hladnoće noći i čestih kiša. No, ta sigurnost ne potraja zadugo. Za jedne iznenadne kiše, upade u kolibu neki seljak i sve ih potjera iz nje, te on i njegov magarac sebi prigrabiše ovo suho sklonište. Braća se zgranuše nad tolikom drskošću. Ta zar je životinja vrednija od njih? Zar magarac nije mogao ostati vani, ili se bar svi zajedno stisnuti pod sigurnost krova? Kolike li drskosti? No, Franjo nije dijelio njihovu ljutnju. On je sva stvorenja nazivao svojom braćom i istinskom je ljubavlju sve ljubio. Odmah je seljaku oprostio grubost, mirno prepustivši kolibu njemu i magarcu. A Gospodin, vidjevši kolika je ljubav u Franjinu srcu, dlanom odmaknu oblake i na pognute glave prosu zlatne zrake toploga sunca.

"Što ćemo sada oče?" - pitali su ga zabrinuti. "Gdje ćemo se skloniti kad stigne noć? Baš smo bijedni, kad nigdje doma nemamo!"

Sveti Franjo ne odgovori ništa, nego zapjevavši Psalam žustro koračaše ispred braće. Stigoše tako do benediktinaca koji bijahu vlasnici malene crkvice Marije Anđeoske što ju je sveti Franjo popravio. Zamoli sveti Franjo opata da njemu i braći dopusti te im crkvica bude sklonište i stalno mjesto molitve. Opat, zahvalan Franji što je od propadanja sačuvao crkvicu ponudi je kao vlasništvo maloj zajednici. Ali sveti Franjo nije želio vlasništvo, već pristade na najam koji će jednom godišnje plaćati košarom punom riba. I pogodba bi sklopljena na radost obiju strana.

Zajednica je dobila prelijepo mjesto mira, tišine i svetog spokoja. No, sad se još trebalo pobrinuti da i benediktinci dobiju jednom godišnje obilan obrok - obećanu košaru riba. "Zar nisu i ribe tvoja braća?" - pitahu Franjina braća. "Kako ćeš ih onda uhvatiti i život im oduzeti da bi ih benediktincima dao?"

Sveti se Franjo šuteći uputi do obale obližnjeg potoka. Kleknu u mekoću zelene trave i sakri lice među dlanove. S usana mu se otrgnu uzdah, a iz srca Gospodinu vinu bezglasna molitva. Dugo je tako klečao nad bistrom vodom što je odsijevala sunce, klečao je i kad su u njoj zablistale prve zvijezde. Braća su, vidjevši da se sveti Franjo ne vraća ni sad kad je noć zagospodarila zemljom, prestrašeno dolazili i zavirivali iz prikrajka ne usuđujući se prekidati duboku molitvu. I potraja tako do jutra. Kad je prvo jutarnje sunce poljubilo vodu, pretvarajući je iz mrkog baršuna u šuškavu srebrnu svilu i sveti se Franjo prenu iz molitve. Maknu dlanove s lica i protrlja oči, kad gle na obali u travi oko njega mnoštvo riba. Ali to ne bijaše sve, još su mnoge redom iz potoka iskakale bacajući se same na obalu. Franjo poskoči, uskliknu, pozva braću da donesu košaru. Pokupiše ribe i glasno, klečeći na obali potoka, zapjevaše hvalu Gospodinu.

Od tada, svake godine u jutro tog istog dana, na obali potoka braća bi nalazila mnoštvo riba što su same iskakale iz vode kako bi ih sveti Franjo mogao kao najamninu dati benediktincima za sigurnost krova nad glavom, za prelijepu crkvicu Svete Marije Anđeoske.