VERITAS - br. 10/2002.

>[SADRŽAJ]<

ODGOJ I IZOBRAZBA


HRVATSKO ŠKOLSTVO 

NAŠA BUDUĆNOST 


Povremeno razgovaram s ocem o nekim zanimljivim i aktualnim temama, komentiramo zajedno naslove u novinama ili izjave na televiziji. No ova tema mi se učinila previše važna da bih je zadržao samo za sebe. Prije nekoliko tjedana na Meridijanu 16 na HTV-u je postavljeno pitanje bi li se preustrojem školstva trebalo produžiti osnovno školsko obrazovanje s 8 na 9 godina. Kad bi se produžilo osnovno školovanje na 9 godina, sa 6 razreda niže škole, plus 3 više (jedan od aktualnih prijedloga u emisiji), uništila bi se koncepcija klasične srednje škole (struka bi bila usmjerena na 3 razreda više škole), a time bi i gimnazije nestale. Tri su mogućnosti za to: ugurati 9. razred nakon 8., uvesti predrazred (te dvije opcije su uz zadržavanje klasične srednje škole) ili već predložena varijanta 6+3.

   

Iako sam objasnio zašto sam protiv "ukidanja" srednjih škola želim upozoriti na iskustvo Europe i Svijeta u tom pogledu. "Svi" se tužimo da nam je sustav školstva preglomazan i da se i običan obrtnik predugo školuje (u odnosu na Njemačku npr.). Zato apriori otpadaju sustavi 1+8 i 8+1. Ali postoji još jedan problem s kojim se susrećemo u školstvu... To je problem "pranja mozga". Uistinu, zar to obvezatno školovanje ne ukida slobodu čovjeka da sam bira na koji će način učiti. Povećavajući godine školovanja (pogotovo u sustavu 1+8 jer djeca ranije dobi kreću u škole), zapravo povećavamo tu mogućnost i smanjujemo prava roditelja da budu učitelji, mentori, voditelji i savjetnici djece, što bi trebalo biti njihovo prirodno pravo.

U Belgiji, Americi, Kanadi i Australiji roditelji nisu dužni upisati djecu u školu, već mogu sami preuzeti odgovornost za njihovo školovanje. Naravno, semestarski i (ili) godišnje se to znanje testiralo na državnoj razini... Zapravo, ako se ne varam, Obrazovni program na našoj državnoj televiziji je preuzet upravo iz nekog takvog sustava gdje je služio kao pomoć roditeljima i djeci koja se kod kuće školuju.

   

Sada bih skromno predložio svoj prijedlog. Po nekakvom principu 1-2-4-2(2), koji uistinu izgleda malo smiješno na prvi pogled, no obrazložit ću. Jedinica predstavlja predškolski razred, nešto slično kao u Europi, za lakše stjecanje radnih navika i zbog lakšeg prelaska iz vrtića u školu. Taj razred nije obvezatan i postoji samo kao mogućnost, kao olakšanje roditeljima (ako oboje imaju dug radni dan). Nakon toga (a i kroz tu godinu) vidjelo bi se koja djeca mogu u 1. razred (slično kao i do sada). Dvojka označava prva dva razreda. No ni oni ne bi bili obvezatni za pohađanje u školi (ako roditelji žele svoje dijete podučavati kod kuće u toj ranoj dobi), tako da se nakon svake od tih godina (a i semestralno) provodi testiranje kao i na dan upisa u prvi razred da se provjeri jesu li roditelji uspjeli u intelektualnom obrazovanju vlastitog djeteta.

Četvorka je tu za četiri godine koje bi bile obvezatne za sve. Sada, zaista, izgleda da upadam samome sebi u riječ jer nikoga se ne bi smjelo na ništa prisiljavati. I stojim pri tome, no također zastupam mišljenje da je važno da se ljudi (u ovom slučaju djeca) socijaliziraju, pogotovo u ovom svijetu u kojem je otuđenje učestali problem koji ističu još Satre i Camus, Hesseov Stepski vuk možda najviše, a seže i dalje u prošlost (Raskoljnjikov Dostojevskoga, pa i ranije). Dakle, ako smo otvoreni socijalizaciji u ranoj dobi, ovo mi se čini sasvim pogodno vrijeme. Nakon toga slijede još dvije godine za sve učenike, ali iz kojih učenik može istupiti i priključiti se razredima nekakve "obrtničke" škole (po programu bi bile slične nekim jednostavnijim obrtima ili npr. trogodišnjim srednjim školama, s većim naglaskom na praksu). Također djeci kojoj se danas predlaže prilagođen program tada bi se moglo predložiti prebacivanje u nekakav "lakši" razred, odnosno prikladniji. Jer, uistinu, čemu da (svatko) uči kako je Einstein objasnio fotoelektrični efekt kada može naučiti sve o autoelektronici, motorima, sličnim stvarima (isto možemo reći za književnost, povijest ili umjetnost), stvarima koje su mu možda bliže. Jer neka djeca s 3 godine nauče čitati, druga te dobi možda rastavljaju i sastavljaju svoje igračke, pa zašto ne bismo svakome predložili i dali priliku da usavrše ono što već djelom imaju i vole, također ne otpada opcija da upiše samo pojedine predmete iz jednog programa, par iz drugog kao dodatnu nastavu i sl. U fleksibilnom sustavu mogućnosti su goleme (a nijedna ne mora biti konačna)... Na taj način bi ujedno skratili školovanje svima koji to žele, a osnovno obrazovanje bi trajalo 9 godina bez da bi itko bio prisiljen nastaviti svoje školovanje da bi bio sposoban za posao. Srednje škole bi postojale, gimnazije također...

Dakle, prelazak na ovaj sustav se čini jednostavniji, bezbolniji i efektnim (ako sve bude radilo kako je zamišljeno, no to je već stvar želje i upornosti), jer, uistinu vjerujem da bi ljudi sami diktirali tempo promjena i time bi im bila dana veća mogućnost slobode te bi se možda i sami odvažili dati takav prijedlog, ako ne na državnoj razini, tada bar na lokalnoj, a to bi naravno poticalo i njihovu veću aktivnost u društvu, duhovno i intelektualno dozrijevanje i rast svjesnosti vlastitog utjecaja u društvu.

   

I za kraj... možda se pitate zašto ja ovo pišem... Koji je moj motiv? Pa vjerujem, još uvijek, nadam se... da ću živjeti u lijepoj državi (ali kulturno, intelektualno i duhovno, a ne samo vizualno ili ekološki), državi u kojoj i ja mogu napraviti nešto da nam bude bolje. Želim pomoći stvaranju učenijeg naroda, da oni koji to doista znaju vode lijepu našu. I u svijetu smo cijenjeni zbog znanja, tako bi trebalo i ostati.

HRVOJE KALINIĆ

>[SADRŽAJ]<