ZAR DUH GOSPODNJI DANAS ŠUTI? 

Kad sam kao osamnaestogodišnjak objavio svoju prvu knjigu, prepun zahvalnog ponosa podijelio sam je svojim školskim kolegama i profesorima. Budući da su rijetki znali da će mi knjiga biti objavljena, bila je veliko iznenađenje, popraćeno mnoštvom čestitki i pohvala. Taj ožujak mi je ostao u lijepoj uspomeni.

Mudri predavač učiteljice života prišao mi je i uz čestitke nadodao: Nemoj se uzoholiti!

Nisam ni slutio da će mi tada, a pogotovo kasnije, biti veoma teško poslušati njegov savjet. Doduše, odavno sam razumom shvatio, srcem prihvatio i življenjem usvojio da, kad nadođu priznanja, pohvale, čestitanja i laskanja, kad mi se srce od ponosa napne, kad mi se ograde od zanosa sruše i kad mi se vidici od bljeska pomute, nipošto ne zaboravim da stojim u podnožju križa onoga koji radi mene sam sebe oplijeni uzevši lik sluge. U podnožju križa onoga koji obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, i to smrti na križu. Ipak, Zavodnik vazda kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre pa me je veoma namučio prošli mjesec. Naime, nazivali su me više nego inače i hvalili prilog u rujanskom broju Veritasa. To bih još i podnio, ali dotuklo me kad sam doznao da su neki čuli propovjednike kako propovijedaju koristeći moje tekstove. A oduvijek mi je bila želja da se nešto takvo dogodi.

A onda sam, čitajući Bibliju, naišao na mudrost sina Sirahova - Oholost počinje kad čovjek otpadne od Gospoda i srcem se odmetne od svoga Stvoritelja. I jer je početak oholosti grijeh, tko se njoj oda, širi gnusobu. Ne htijući biti onaj koji širi gnusobu navalio sam na Boga molitvom da mi se smiluje. Ponavljao sam riječi iz Lukinog evanđelja - Sluge smo beskorisni! Učinismo što smo bili dužni učiniti! Ponavljao sam riječi iz poslanice Korinćanima - Niti je što onaj tko sadi ni onaj tko zalijeva, nego Bog koji daje rasti. Ponavljao sam riječi 131. psalma - O Gospodine, ne gordi se moje srce niti se oči uznose. Ne idem za stvarima velikim ni za čudima što su iznad mene. Ne, ja sam se smirio i upokojio dušu svoju; kao dojenče na grudima majke, kao dojenče duša je moja u meni.

Listajući tako Bibliju, koja mi se ovaj put istinski pokazala kao Knjiga utjehe, našao sam u Jakovljevoj poslanici poticaj - Pravom radošću smatrajte, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje znajući da prokušanost vaše vjere rađa postojanošću. I što sam mogao nego kliknuti s psalmistom - Postojano je srce moje, Bože, postojano je srce moje; pjevat ću i svirati. Hvalit ću te, Gospode, među narodima, među pucima pjevat ću tebi: jer do neba je dobrota tvoja, do oblaka vjernost tvoja. Uzvisi se, Bože, nad nebesa, slava tvoja nek je nad svom zemljom!

I palo mi je na pamet kako je jednog dana, a od tad su godine prošle, moj prijatelj Znanstvenik pozvan na televiziju u emisiju koja je htjela progovoriti o odnosu vjere i praznovjerja. Nije htio, ali onda se sjetio nečega i, premda nevoljko, ipak pristao. Rekli su da u emisiju kane pozvati i nekog diplomiranog teologa pa su ga upitali zna li ikoga prikladnog. Budući da prikladni koje je poznavao nisu mogli doći (neki su kupili njivu pa su je trebali pogledati, neki su nabavili pet jarmova volova pa su ih išli okušati, a neki su se oženili pa zato nisu mogli doći!), susreo je mene na gradskom trgu i pozvao u emisiju. Rekoh da sam dijete i da ne znam govoriti, ali onda sam se sjetio nečega i, premda nevoljko, dadoh se zavesti.

Da ne bi bilo problema kupio sam novu odjeću!

Zahvatila me je panika jer sam shvatio da ipak nisam najprikladniji za ono na što sam pristao. Večer prije svog ukazanja na televiziji otišao sam na euharistijsko slavlje zamoliti stvarno Prisutnoga da mi da Duha koji će mi pomoći da govorim ono što On želi, a da oni koji me budu slušali čuju i dožive onako kako želi.

Prije navještaja Evanđelja zamolio sam ga da mi da znak. Svećenik je pročitao dio u kojemu su zapisane Isusove riječi: Ne budite zabrinuti kako ili što ćete govoriti. Dat će vam se u onaj čas što ćete govoriti.

Prepun žive vjere te sam večeri utješen još jednom proučio svu meni dostupnu literaturu i spokojan sutradan svjedočio osobnu vjeru u Osobu Boga Isusa Krista.

Nikako se ne mogu načuditi onima koji tvrde da danas Bog šuti.